Nekad se čini tako daleko dočekati suton,suton drugačiji od svih,suton bez briga,problema,obaveza,suton u kojem vidiš samo sunce kako zaranja u dubinu zemlje u bistrinu mora,suton na kraju sumornog tjedna.
Kao i uvijek u ovih sedam dugih dana naučila sam još više o svijetu u kojem živim,zaronila još dublje u svoje misli,još više spoznala smisao postojanja.
Hermann Hesse je napisao otprilike ovako kako je moja malenkost zapamtila:Kada netko umre,on nije otišao tek tako,bez ikakvog razloga i nepravedno.Možda to ne možemo shvatiti,i on bo mogao učiniti još mnogo korisnih stvari na zemlji,ali je postigao dubinu svoga postojanja,njegova misija je obavljena...' Eto otprilike tako izgledaju riječi H.Hessea,riječi koje su meni dale nekakvu vrstu utjehe i zaintrigirale me.No ovo nije priča o smrti već priča o tajanstvenosti ljudskog bića,o vjerovanju u nadnaravno,o sposobnosti prihvaćanja činjenice da vjerujemo u 'nešto' što ne vidimo.Možda je u tome čar življenja,u tome što ne znamo tko smo i što nam je zadaća da istražujemo granice svoga uma do trena spokoja.
,Oni ostaju prisutni onoliko koliko im mi to dopusti naše srce,a na taj način mi ih ograničavamo,ograničavamo da budu spokojni i otplove u oazu mira,u raj.Toliko za sada.Rainbowdwel
Post je objavljen 22.02.2008. u 12:23 sati.