Potaknuta pokojom prezentacijom koju sam dobila na mail, a i pokojim razgovorom nametnulo mi se pitanje - Jesam li spremna odreći se života radi Života!?
Bez puno razmišljanja, ali sa velikom dozom žaljenja, mogu sebi priznati da nisam.
Život je još uvijek nešto što, nažalost, ljubomorno čuvam za sebe. Tako često živim za neke svoje sebične interese. Toliko puta idem po nekoj svojoj volji ne tražeći i stavljajući na stranu onu Božju.
A Gospodin ipak, meni i svima, svakim danom ponavlja : "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti."
Što to znači izgubiti život poradi Isusa?
Znači li to živjeti po svome i čekati trenutak da se, ne daj Bože, nađemo u situaciji sa pištoljem uperenim u glavu i postavljenim uvjetom - ili smrt ili život za kojeg ćeš biti prisiljen činiti neke užasne stvari protiv vlastite savjesti, život u kojem će ti biti zabranjen ikakav kontakt i nastavak življenja vjere..?
Da, može značiti upravo baš to premda, teško ćemo se u tom trenutku odlučiti za Život vječni, ako se već i kod onih najmanjih dvojbi u življenju života nismo odlučili umirati sebi i krenuti za Njim.
Toliko puta si dopuštam ostati zarobljenom u vlastitom egoizmu. Trčim i trenutnu radost pronalazim u materijalnome. A ne znači li izgubiti svoj život poradi Isusa upravo ono suprotno, odreći se života koji mi se nudi bez Njega. Izgubiti sve ono što mi se nudi ako ga zatajim, ako se oglušim o Njegove zapovijedi.
Pavao na jednom mjestu kaže "Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem"
Koliko bi samo voljela kada bi poput njega spoznala da sve poprima smisao tek kada Boga stavimo na prvo mjesto. Kada se ne bi obazirala niti na jedan gubitak onoga prolaznoga, onoga što mi ne koristi za Život vječni već činila sve za taj glavni cilj života "da Krista stekenem i u njemu se nađem".
Izgubiti život poradi Krista!? Ne držati ga tako grčevito i ljubomorno za sebe nego ga darovati Njemu, ta nije li nam i ovaj život tu na zemlji darovan od Stvoritelja. Nije li nam darovan baš kako bi Kraljevstvo Božje ostvarivali već ovdje i sada? Kako bi učinili taj prvi korak i služeći braći i sestrama zaboravljali na sebe, kako bi dopustili Gospodinu da nas vodi kamo On hoće, putem kojim hoće, na način na koji hoće, vjerujući mu skroz do kraja. To znači čitav svoj život izručiti u Njegove ruke.
Ili kako dio iz meni tako drage molitve svetoga Franje kaže:
"Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!"
Post je objavljen 20.02.2008. u 02:23 sati.