Marketing
~ L a c r y m o s a ~
Unatoč svoj crnini, svoj tuzi, svoj rulji koja se skupila u bezličnoj masi, sunce je jednoliko sjalo. Jače nego u zadnjih par dana. Nebo je bilo isto tako plavo kao i prije, a hladno, sivo kamenje prekrivalo je godinama netaknutu zemlju, miješajući se s jarkim bojama svijeća i cvijeća.
Njezini jecaji mi još i sad odjekuju u glavi. Njezine stisnute oči, nemoć, njegove suze i mokar obraz. Kako si se hrabro držala, Barbs. Cijelo vrijeme. Oči su ti iskazivale prazninu u tebi, glas ti je bio samo malo umorniji nego inače...
Ja sam plakala, cijelo vrijeme... Za sve trenutke koje ti i Jura niste. Jer niste mogli. Niste smjeli. Jer život ide dalje.
I znam da na to nemam pravo. Njega ni ne poznajem, a tebe samo u prolazu, kao i sve druge ljude iz razreda. Svejedno me boli. i svejedno mi je teško. Da smo bar bile prije bolje međusobno, da ti moje suze i moj zagrljaj nešto znače. Ali - to je moj teret, a ti imaš sve one koji su dijelili bol s tobom... I znam da će ti oni pomoći. I drago mi je. Volim te, Barbara...
Jura, oprosti mi. Shvaćam, tek sad, da ti čvrsti zagrljaj neznanke nije pomogao, nego vjerojatno štoviše, bio samo na teret. Oprosti mi. Željela sam da osjetiš da sam uz vas, da dijelim vašu tugu koliko god mogu. I da sam htjela pomoći... Na jedini način koji znam. I koji sam u tom trenutku mogla. Oprosti mi...
Jaki ste vi... Tuga je bila teška, preteška. Ali vi znate, da će biti bolje. Svjesni ste toga. I krenut ćete dalje. I prebrodit ćete to. I ja sam sretna zbog vas, jer ste tako jaki. I jer imate sve te ljude, i budućnost je pred vama. Ovo je bio mig sudbine, nešto što se dogodilo u vašim životima, kao što se milijuni stvari događaju na jednak način.
Najgore je prošlo...
Danas je prošlo...
I polako, budit ćete se. Polako ćete ustajati. I pomoći ćete svojoj mami, koja je bila samo duboke oči i osmijeh na licu svakome, komplimenti i slabašan glasić zahvale svakom tko je došao... U tom trenutku, mislim da je to bila najdobrija osoba koju sam upoznala dotad. I mogla sam je samo gledati. I sve što sam vidjela bila je ta nevjerojatnost kod nje. Te njene oči, i njen slomljeni osmijeh, i njen glas...
I da bar mogu učiniti nešto za vas... Znam da ne mogu, ja ne značim ništa. Ali svejedno ću željeti svim srcem da se oporavite. I da vam bude dobro. Koliko god to vama ne značilo ništa... I vi imali svoje ljude za to...
A tribute to a life... That left two glorious lives behind... One eternal goodbye.
Thank You.
Jedna velika želja... Jednog sićušnog života.
Post je objavljen 19.02.2008. u 21:07 sati.