14.02.
Čekaš da prođe i taj dan,nadajući se da će biti što lakše stopiti se u gomili i nabaciti osmijeh na lice.Ali nije ti svejedno,očekuješ katastrofu,suze i slom negdje duboko u sebi,ali onda život donese neke nepredvidive situacije,sreća ti se smiluje i pruži ti ruku pomirenja.Sve u svemu,sve je prošlo dobro,nijedna suza,o slomu ni riječi.A bojala sam se tog sloma,jer mi nosi stara sjećanja,bolne uspomene,slike izvora,duga priča...I onda ugledaš tračak svjetlosti u prozirnoj dubini života.Pojavi se netko zbog koga ti se vrati sposobnost osjećanja nečega ili bolje reći ičega,saznaš da si živ,i onda se miješaju osjećaji straha,sreće,osjećaj postojanja i pripadnosti svijetu.Stapaš se u bezličnoj i nepredvidivoj(dan je dug,noć još duža) gomili poruka,mirisnog bilja,plastičnih komada-srca,bujici osjećaja.Još ne vjerujem u potpunosti u dan 14.02.,možda da se ne kaže toliko riječi o tom danu,možda da su svi iskreni.A ovako ja vjerujem u ljubav-čistu,prvu,neponovljivu ljubav,najjednostavniju ljubav.Herman Hesse je rekao:'Mi smo si uvrtjeli u glavu da se svijet sastoji od nekoliko boja,a on se sastoji od tisuću,deset tisuća boja.' Pa tako i ja smatram da ako voliš iz srži svoga postojanja,iz otkucaja srca iz udaha života,onda možeš nesmetano uživati u bojama ljubavi,ne samo crvenoj...Toliko za sada.Rainbowdwel
Post je objavljen 15.02.2008. u 18:27 sati.