Posao je završen.
Bočice su se skupljale, prale, čistile, kuhale, ukrašavale, pekle, polirale, lakirale. Zatim smo za njih napravile poruke od kartončića, papira i paus papira, zavezale smo mašnice i napravile male deklaracije. Pospremile ih u kutije i označile naljepnicom o kakvoj je bočici riječ. Za dječaka ili djevojčicu ili nešto univerzalno.. i naravno da li je riječ o malenima kojima je uskraćeno djetinjstvo u vrtićima, sve one šarene kocke, o onima kojima su uskraćeni bezbrižni školski dani u prvim razredima osnovne škole ili je pak riječ o onima koji su prve ljubavi našli u bolničkim hodnicima.
Posao je dovršen i sutra ćemo dobiti plaću za naš rad i trud, ono što nas je najviše vodilo cijelo vrijeme u ovoj akciji,
dobiti najveću nagradu za sav umor, nagradu za svu ljubav koju smo utkale u bočice.
Sutra ćemo vidjeti osmjeh djeteta, za koje vjerujemo u dubini srca da će ozdraviti.
Isto tako se nadamo da ćemo barem na trenutak, umornim roditeljima dati do znanja da nisu sami u svojoj boli i da netko misli na njihovu dječicu osim njihi kad im bude najteže neka pogledaju na našu bočicu nade i da smo mi tu uz njih.
Hvala svim prijateljima i poznanicima koji su nam bili podrška u ovoj akciji, hvala svima koji su sudjelovali, hvala svima koji su nam pomogli da ostvarimo svoj cilj!
Hvala i mom anđelu Ani što nam je bila anđeo čuvar u ovoj akciji.
Ivana T.
Post je objavljen 14.02.2008. u 23:00 sati.