Marketing
Svezane ruke
Ponekad mi se čini da nigdje ne mogu. da sam zapela tu gdje jesam i da je to jedini način na koji mogu živjeti. U stvari sigurna sam u to. Tu sam gdje sam i tu se koprcam. Zarobljena dječijim pogledima koji od mene očekuju da budem veća od same sebe, veća od vremena u kojem živim, veća od svake situacije u kojoj se nađem. I nastojim biti sretna. Nastojim svom snagom. I kad pečem kruh, da djeci bude ljepše i kad dva sata spremam kuću (a istovremeno mislim kako bih sjela i na miru popijem kavu), a za nagradu dobijem primjedbu kako im je u kući danas jako lijepo, a ne znaju što je drugačije. I kad za 600 kuna promjenim izgled dnevnog boravka pa ga nove zavjese i prekrivači za kauče učine sasvim drugačijim. I kad plaćam ratu stambenog kredita i razmišljam kako imam najljepšu kupaonicu na svijetu. I kad su se svi moji planovi sveli na uređenje kuće i okućnice. Uvijek baš uvijek, nastojim biti sretna što to sve imam.
Htjela bih pamtiti sretne dane, isplesti čipku u kojoj će se očice spajati s drugim redom samo sretni događajima.
I danas ću napuniti baterije zagrljajem malih ruku rano ujutru, obavjesti u 7 i 10 da je jedan od tih malenih pročitao cijelu lektiru u jednom dahu i da je najstariji danas bolje.
Nastojaću biti sretna i ako zbog toga nastojanja malo plačem i ako želim potpuno zgaziti sebe (jer to mi je najlakše), odlučujem biti jako sretna.
Neka se pamti.
Neka me tako pamte.
Post je objavljen 13.02.2008. u 11:11 sati.