Marketing
I know, you think that I shouldn't still love you. Or tell you that
Biti zaključan u svom malom svijetu... Koliko je to strašno. Ni ne shvaćaš kako je velika provalija vlastitog uma i zabluda.... Kako je to nevjerojatno.
........
Što kada stvarnost ne reflektira tvoje želje?
Kada je ona samo drvena, gruba čizma na koju se ti moraš naviknuti, ne ona na tebe?
Prepustiš se vječnom toku, strujanju, virovima svojeg umornog, izmučenog, buncajućeg uma, postajući zatvorenik svojim vlastitim lancima, bičevima, tamnicama, krvi...
Odvratno.
Hoće li ikada postojati to nešto na što ćeš se moći osloniti, štap koji ti daje sigurnost da nikad nećeš posrnuti?
Da... nikad nećeš biti sam...?
Ne želiš ni gledati dalje od jednog slučaja, jednog događaja, odmah zaključuješ da ne postoji ništa što te podržava, i zavlačiš se, tražih utjehu u sebi, naslanjaš na sebe iako je tvoja duša slabija od najnepovjerljivije osobe na koju se možeš nasloniti...
Jer je to lagano.
Bojim se...
Teško je priznati... Sebi... Ikome... Da nisi toliko jak. Znaš da ne možeš, ali da moraš. I držiš se čvrsto, čvrsto, no uzalud, kad nema ničega za što se držiš...
I toliko želiš, umireš za nekim tko će te primiti u naručje, čvrsto zagrliti...
"U redu je bojati se. U redu je biti slab. Ja ću te pridržati. Ja ću ti brisati suze..."
Pitam se...
U čemu je prava snaga...?
Biti čvrst, ne dati se slabosti, boli i samoći, ostati hladan koliko god te drži, odbijati svakoga jer znaš da postoji šansa da će te povrijediti?
Ili dopustiti da te prigrli netko... Koliko god boli znaš da ti to možda može nanijeti?
Želim... Da mi netko obriše suzu iz desnog oka. Želim nekog tko će sjediti pokraj mene. I pričati sa mnom o oblacima. I o slobodi. I o smijehu. Želim imati nekog kom ću se svakodnevno smiješiti. Pravim osmijehom. Nikada lažnim. Želim nekoga na čijem ću ramenu moći zaspati.
"Zdravo, prijateljice."
Jer sam umorna. I žalosna. I jer trebam prijatelja. Da ga grlim...
Post je objavljen 10.02.2008. u 21:02 sati.