Marketing
Mreža škole bez nasilja
UNICEF je međunarodna organizacija koja se bavi promicanjem i zaštitu prava djece. Organizacija djeluje od 1946. godine. U suradnji s vladama stvara uvjete u kojima se poštuju djeca i dječja prava. Ima četiri glavna cilja koja želi postići: škola bez nasilja, toplina obiteljskog doma, davanje podrške roditeljima u odgoju mlađe djece, te poticanje i financiranje zdravstvenih ustanova da postanu prijatelj obitelji i djece.
Početkom studenog psihologica Tanja Tuhtan i ja sudjelovale smo na velikom skupu nazvanog UNICEF-ova »Mreža škola bez nasilja» u Zagrebu. Osjećala sam veliku odgovornost i čast predstavljajući svoju školu, prijatelje, njihove roditelje i naša stajališta. Skup se održao u hotelu Sheraton. Susrela sam se s mnogim vršnjacima iz cijele Hrvatske koji su bili u ulozi predstavnika svojih škola. Strepila sam da ne ću naći društvo, naposljetku sam upoznala mnogo prijateljica s kojim sam i danas u kontaktu. Nakon što smo se smjestili u hotelske sobe uslijedilo je otvorenje skupa i pozdravni govor. Šest škola dobilo je priznanje »škola bez nasilja«. Dobitnici su bili vrlo zadovoljni i počašćeni. Nagrada im je bila priznanje za uložen trud i poticaj za daljnji rad.
Iznenadila me činjenica da UNICEF djeluje u Hrvatskoj još od samih početaka. Nakon lijepih riječi upućenih sudionicima , djeca su krenula na upoznavanje i podjelu po grupama. Odabrala sam grupu »Što odrasli ne vide, a djeca znaju«. Svaka grupa imala je odraslog voditelja. Upoznavali smo se u paru, mimikom i gestikulacijom, bez govora. Tu grupu sam izabrala zbog zanimljivog i tajnovitog imena. Iza tog imena krile su se dobre, ali i loše strane mobitela, kompjutera, interneta, chata, blogova. Razgovarajući o internetu i mobitelima zaključili smo da internet krije i loše strane, a neka djeca nažalost upadnu u nevolje. Vezano uz temu izradili smo plakate koje smo izložili. Nije bilo zabušavanja, naša mašta istakla se i više nego li smo očekivali…
Navečer smo imali zabavu, plesali smo, pjevali, igrali društvene igre. Na kraju smo imali tombulu kojoj se nitko nije nadao.
Nakon jednog napornog dana uslijedio je drugi. Sljedeći dan podijeljeni smo u dvije velike grupe, u kojima smo predlagali što bismo htjeli u našim školama da bude isto, a što da se poboljša. Na samome kraju našega boravka u Zagrebu prezentirali smo ono što smo naučili o vršnjačkom nasilju i o našim očekivanjima. Odrasli su nas sa zanimanjem slušali. Stvorili smo vlastitu deklaraciju o pravima djeteta. Često se znala čuti rečenica koju smo izmislili: »Vi budite naše sunce, a mi ćemo biti vaše cvijeće«.
Napuštajući Zagreb i putujući prema Rijeci bila sam sretna što se vraćam kući, ali i žalosna što skup nije duže trajao. Priznajem bilo je naporno, ali istodobno vrlo lijepo i poučno. Dok se bus ljuljuškao razmišljala sam o onome što sam naučila. Takvi su seminari potrebni svima, i mislim da bi se trebali češće i duže održavati te biti praćeni medijskom pažnjom.
..napisala ja... Mala plava ZALJUBLJENA...
Post je objavljen 31.01.2008. u 16:18 sati.