Marketing
I can see your... Star
Osjećam kao da sam u kavezu, svojom krivicom. Svojim vlastitim nahođenjem da govorim jezikom tako bliskim svojim dosadašnjem pisanom izražavanju. No to je kao neki kavez koji kao da sam sama isplela... No čitajući riječi isprepletene po uzorku vlastitih misli... Pitam se... Zar moram baš sve izražavati na taj zapravo zarobljujući način?
Polako, šutke, odlazim. Mičem pipke, lance, goruću užad koja me držala tako čvrsto toliko dugo. Čak ni ne bježim. Polako, jedan po jedan trn mičem sa svojeg tijela, tihim, neznanim pokretima, praćena tihom melodijom Njezina glasa koji odjekuje u neograničenim prostorijama od crnoga mramora u mojem umu. Otrov... kao da je ispario. Ipak osjećam da nije sve nestalo. Ipak je lagani, crni veo ostao i ne želi skliznuti s mojeg srca, obavijajući ga čvrsto... No više... Gledam njezino lice, oči, kosu... Sve što mi je proganjalo snove ovih dugih mjeseci... Kao da je ljudskije. Makar i nije. Ali uspijevam se smiriti. Vratiti se u stvarnost. Sjetiti se njezine prave prirode. Ponašati se u skladu s time. Ne ovisiti o svakoj njezinoj riječi, izrazu...
I konačno...
Ostajem sama.
Ali ova samoća je željena. Opet počinjem pripadati samoj sebi. Opet sam jedno tijelo, zatvorena prema drugima. Prema svima. I nitko me ne kontrolira, ni o kom ne ovisim. Osjećaje utišavam, želje za ljubavlju, prijateljstvom. Više skoro i ne osjećam potrebu da joj prenesem svaki svoj osjećaj, svaku potrebu, svaku želju, svaki san; da skačem na svaki njezin mig bliskosti, slijepo vjerujući da je to stvarnost...
Slobodna...
Ipak sam uspjela naći način da se odvojim... Pomoću njega. Moj drugi stup o koji se naslanjam... Kako je ušao u moju svakodnevicu, neprimjetno. Zar sam ikad živjela bez njega? Ne čini se. Ne značim mu gotovo ništa kao niti on meni. Naša dva odvojena svijeta koja nemaju veze jedno s drugim, dva paralelna prostora s različitim kurikulumima, vremenima, dimenzijama. Ja ne pripadam u taj svijet, građen godinama, mjesecima, potpuni stranac koji ne znači ništa dok je tamo, nikome. No ipak smo vezani. Razlog je nepoznat, uzroka nema. No ipak, još jedno svjetlo oko kojeg se moj život polagano vrti, odvajajući pozornost i sve što ona s tim nosi s nje i seleći je na njega. Ljubav? Površni, lažni cilj eventualne teme razgovora. S njegove strane nepostojeći, s moje san uništen teškim vraćanjem u stvarnost. Upijam njegove dodire, želje, požudu kao spužva, ne brinući se, ne razmišljajući, ne osjećajući se prljavo. Primam to s jednakom dozom nebrige - zato što moram. I u redu je.
No ipak... Svaka moja želja za zagrljajem je utažena. Poljupci, blagi razgovor... Sve na očekivanoj razini ovakvog života. I misli o njemu me skreću, odvajaju me od nje. Primam ih sa zahvalnošću, primam ih hladno, ali čvrsto, da me odnesu što dalje, da se mogu vratiti u pravu sebe, pretvoriti u ono što mi je sad tako uspjelo, normalnu osobu.
Ona želja za ljubavlju još živi. Duboko ispod, gori vječnim plamenom, ne prestaje. No to... Puštam da utaži Ona.
Deep into the night, she hides me from hurt... Holds my hand... And wipes my tears...
Post je objavljen 30.01.2008. u 21:33 sati.