....bez potrebe da ozvučm tišinu jer ona je tako lijepa kad sam pored njega....
bez potrebe da utisnem u njegov život tragove svojeg kaotičnog postojanja.
bez suvislih misli koje bi me držale okovanom za gorku zemlju ili izgubljenu iza granica nekog drugog svemira jer i jedan tren odjednom je postao dovoljno snažan kao beskonačnost koju u svome svijetu ispreplićemo sa besmrtnošću jer se proteže kroz tisuće života i dimenzija....
bez riječi koje bi pustila na slobodu kako bi mogle služiti i trajati, ali one tek što su izrečene postaju samostalne i gubi se svaka vlast nad njima.
bez ikakvih zidova koji bi sputavali a ipak satkana od svakoga....
samo sa samom srži osjećaja, jedinom neiskvarenom biti (osim ako ona nije u nama samima) uz koju sve drugo postaje tako nebitno....
bez ičega što bi ju odredilo i zatim strpalo pod jedan od golih stupaca saživljenja koji bi ju ograničio i oteo joj potpunu slobodu a zatim okovao i utamničio kao prvljavu stvar bez koje je život nepotpun ili tek konzistencijonalan.
A opet prisutan u svakome od njih....
bez ičega osim njega....
bez ičega osim sumnje kao uvijek prisutne zvijerke koja lako zaboravlja zamke u koje se plete poput naivne životinjice u otrovne mreže iz kojih, na kraju, ni same neće moći niti željeti izaći
a koje sve priće baš zbog toga čine tako snažnima....
bez ičega osim strahova koje odaju naše slabosti a koje smo sami odabrali odabravši misao da volimo i dopustimo da budemo voljeni .
ali to čitavo vrijeme ni nije bilo na nama zar ne?
bez obzira na cijenu koju smo spremni platiti ako nešto pođe krivo.
bez obzira na dio nas koji nakon toga umire .
bez obzira što ništa nije vječnost.
I nije li tada okrutan ovaj svijet u ironiji patnje koju proživljavamo paralelno s danima sreće koju više ništa neće moći vratiti
....a koja će svejedno iznova živjeti i umirati poput zrake svijetlosti koja beskrajan niz godina putuje kroz vječnost.
čuvamo dio možda sasvim nebitne slike zauvijek urazane u komadić misli i nosimo ju u svojim rastrganim dušama kao oltar propalne ljubavi još dugo pošto ona zauvijek izmakne u nepovrat.
molimo se bogovima da nas još samo na trenutakostave u onom trenu kada je baš sve bilo onako kako treba biti. preklinjemo za onim posljednjim dijelom tišine u kojem samo sjedino jedno pored drugog i pretvaramo se da će tako još dugo biti, onaj poslijednji trenutak prije suočavanja da nema puta dalje i da već slijedeći trenu postajemo stranci koji se boje da možda neće znati niti prepoznati onog drugog.
vjerujemo li tada još uvijek u vječnost?
svjesni da smo izabrali kraj i prije nego što je sve počelo samo zato što smo i sami prolazni... a ipak ni tren ne žaleći....
kako li je stajati sam nad spoznajom da više nema puta dalje.
a zaklinjali smo se....
zapita li se tada itko istinski gdje je pošlo krivo?
krivimo li sami sebe jer nismo bili dovoljno snažni niti dovoljno hrabri da se usudimo dati i više od onoga što možemo. shvaćamo li da nismo bili dovoljno dobri ili smo isti tren u stanju zamrziti, ne dopustivši sami sebi da shvatimo da u toj mržnji ima više strasti i krhotina osjećaja koji oduzimaju jednakom žestinom kao ljubav. potpuno jednakom....
borimo li se nad istinom i onda kada je sve neminovno da smo poraženi?
je li prkos protiv života jedino što će mi tada ostati, na samom kraju....
jer, bez sumnje, poslije tišine više nema ničega.
poslije ljubavi više nema kajanja, mirenja, praštanja, bježanja, voljenja i padanja.
poslije ljubavi više ne postoji ništa.
čak i ako postoji, to više nije bitno....
čak i ako živimo .... samo se pretvaramo da smo hrabri.... ostaje ponos....
ali sami znamo da je sve u nama mrtvo....
ljubav je jedini dio života u kojemu živimo...i umiremo....
bez obzira na živote
bez obzira na svemir
bez obzira na vječnost....
ovo je za dominika
za danijela
za ivanu
za dragicu
za tebe
za sve vas
za njega, za nikoga....
ovo jest oproštajno pismo. ovo je oporuka. ovo je objašnjenje. isprika.
ispovijest. ovo je moja pjesma koja se nikome ne čita. ovo je moje zbogom ako se ikada usudim otići. ovo je razlog ako ostajem.
i ako ga niste razumjeli to je u redu. možda nisam ni sama.
ali ovaj post na kraju krajeva i nije smisao ičega. on je smisao nećemu.
i to je sve što treba biti.
ne bojte se oproštaja. bojte se mrtvila iza toga....