Nekoć davno sam živjela u Zagrebu... Sve dok se jednog dana moji roditelji nisu odlučili da se selimo. Nisam imala još ni deset godina i sve mi se to činilo zabavnim. Novi stan, novi grad, novi ljudi... Ne znam ni jesam li tada uopče bila svjesna što to zapravo znači... Mislila sam da neću otiči daleko, da ču iči u istu školu kao i dotada, i da ću često viđati svoje tadašnje prijatelje... ali eto nije bilo tako... Otišla sam u drugi grad, nisam mogla u staru školu nego u novu... I nikad nisam ni pomislila da bi mi mogao faliti moj kvart, moj stan... Znam koji put proći starom ulicom, iako sam često u blizini, znam gledati u prozore tog stana gdje su sada meni nepoznati ljudi, koji tamo borave, koji su ga preuredili, doveli svoj namještaj, i u njemu nema više tragova da smo mi ikad tamo živjeli... Tada zavirim i na portofone.... Tražim poznata imena... I žalim za starim kvartom...
Imala sam dvoje najboljih prijatelja. Sjećam se samo kako su se zvali i kako su izgledali. Bili smo nerazdvojni. No ne mogu se sjetiti kako smo popunjavali vrijeme i o čemu smo pričali... Takve stvari su mi s vremenom izblijedile... I zbog toga mi je krivo. Nisam im nikada ni dala svoju novu adresu niti smo se oprostili na rastanku. Kada danas razmišljam o tome, stvarno mi nije jasno zašto je to tako bilo. Valjda zato jer sam bila dijete, nije mi bilo jasno da se nečemo više vidjeti. Valjda nisam nikada o tome ni razmišljala. Prijavila sam se na facebook i tražila ljude kojima se još sječam prezimena. Nisam nikoga našla. I tako mi je bilo krivo zbog toga... Sjetila sam se još jednog frenda... Sječam se samo kako se zvao... Sječam se i kada se on odselio... Plakao je na odlasku i pobjegao doma... To je zadnji put da sam ga vidjela.... A tako mi je bio drag... Još sam onda dugo razmišljala o njemu...
U novom gradu sam se brzo snašla. Odmah prvi dan sam upoznala svoju najbolju frendicu s kojom se još uvijek družim, mada je sve to nekako klimavo u zadnje vrijeme. Upoznala sam još puno ljudi s kojima sam si još uvijek dobra. I ubrzo sam zaboravila na sva ta stara prijateljstva, na te ljude s kojima sam provodila dane... Sječam se igranja ispred zgrade, zajedničkih odlaska u školu, gledanja crtiča...Jako dugo nisam razmišljala o njima, a sada me uhvatila neka nostalgija... Jer rado bi uspostavila kontakt sa nekim ljudima, ali čini mi se da sam se malo kasno sjetila...
Na ovo me potaklo jedno drugo prijateljstvo. Isto iz djetinstva. Oživjelo je nakon šest godina razdvojenosti. Pitala sam se zašto nije tako i sa ostalima. Zašto se neke stvari ne nastave kada ih život razdvoji? I je li prekasno ih ponovo započeti? Jer bilo bi stvarno šteta da osobe koje su mi nekoč toliko značile sada padnu u zaborav...
Post je objavljen 20.01.2008. u 14:27 sati.