Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/haloefekt

Marketing

MISTERIOZNO KUPOVANJE U AMBULANTI - Tko to tamo čeka?

Opet sam u ambulanti. Čekam samo jedan od tipična dva papira koje Zamjenski Doktor dijeli, a koji su očevidno najtraženiji vidovi njegovih usluga. Jedan je papir uputnica, a drugi recept. Kao i prije neki dan, tu su čekači, no broj je začudan. Dva. Zajedno sa mnom imamo nekim čudom tri primjerka pacijenata mlađih od pedeset godina, predstavnika dobne starosti do dvadeset pet, od dvadeesetipet do tridesetipet te od tridesetipet do četrdesetipet. Vizuelno svi izgledamo mlađi nego što jesmo. I odmah se zna tko je koji po redu.

No stvar ovako prikazana, samo je prikaz stanja kakav bi trebao biti, da me nije na putu do ambulante, negdje oko obližnjeg kioska za novine, susreo neki starkelja iz dobne skupine četrdesetipet do pedesetipet, a možda i više, iako ne i penzionerske kategorije. Ne samo da je uzeo novine sa sobom, već je u njih počeo i zavirivati putem. Kada je shvatio da i ja idem u smjeru zgrade ambulante, koja, usput rečeno, nije samo dom Zamjenskog Doktora, ubrzao je korake svojim krakatim nogama. Ja sam mirno nastavila put istim tempom, znajući da je pravda u rukama Boga. Sve je zapisano u zvijezdama i svatko će dobiti što ga ide. Provjerila sam rukom džep, dotakavši svoju zdravstvenu iskaznicu. Nisam znala da je to iskaz poput onoga "Vidjet ćemo, vikaše slijepici, tražeći uokolo Isusa".

Ušavši u ambulantu, kod stolića gdje se ostavljaju zdravstvene knjižnice, nađoh Krakatoga kako po strani, ispred ambulante jednoga od pet ostalih doktora, rošta po svojoj jakni. Ja sam u prolazu do narančastog plastičnog sjedala elegantno spustila svoju zdravstvenu knjižici na stol. "Takac-makac", mišljah, "bez Vraga.". Sjedoh raspitavši se tko je zadnji te izvadivši svoju knjigu za čitanje i prepustivši se neminovoj sudbini izgrađeno čekača.

Za nekih pola minute Krakati sjeda desno od mene, oboružan novinama, usput poluglasno rekavši: "Došao sam prije vas!", tonom psovanja da drugi ne čuju. Ne reagiram i vidim da je moje misteriozno kupovanje po zdravstvenom sustavu prokleto do Zla Boga. Da sam praznovjerna, već bih se trebala lecnuti kod pacijenata koji ulaze iza mene i koji nose sa sobom novine.

Da je Krakati rekao da treba obaviti dijalizu prije mene ili čak transplantaciju srca, sve kod Zamjenskog Doktora, ne bih reagirala. To sam naučila na svojem poslu. Takva je igra. Ali ne ovdje. Krakati je mogao ući u čekaonicu i tamo razgovarati s pet ljudi i za dva sata staviti knjižnicu na stol i onda meni reći važnu rečenicu. Moram se zapitati koja je to logika u glavi dotičnoga, pa zaključujem da je to logika svojstvena nepoštenoj igri. Stoga ovo izbacujem iz glave i nastavljam dalje čitati, gledajući u ovom dobru stvar. Imam više vremena da se bolje upoznam s inspektorom Wallanderom iz daleke zemlje gdje su ovakve stvari bolje uređene i ljudi civiliziraniji.

Dok je prvi od čekača bio kod Zamjenskog Doktora, a čekačica se ispred mene čudila što je Doktor bio dobio infarkt, u ambulantu je u stilu zanosnog Georga Clooneya i akcijskog Jamesa Bonda uletio Južnjački Mudrijaš, moj ambulantni poznanik od prošle posjete ovim bijelim prostorima. Vrijeme mi prolazi brzo, pa pomislih da je bilo jučer, no bilo je to prije čak četiri dana.

Južnjački Mudrijaš, valjda upoznat s mojim gardom psa čuvara ambulantnog poretka, egzaltiran i dinamičan, uličnim rječnikom nabrijan, uvjerava sve prisutne, u maniri uličnog prodavača koji želi da svi misle da je njegov proizvod istovremeno neophodan i vrlo jeftin, da on mora ući unutra "Samo da promijeni datum na uputnici." Nitko od prisutnih ne reagira. Ja čak niti ne pokazujem znakove prepoznavanja, jer čovjeka znam iz prošlog viđenja iz čekaonice. No on je dinamičan i interaktivan, vrlo komunikativan tip. Obraća se meni: "Pa VI ste opet ovdje.... Što je? ... Gripa? Možda proljetni umor?".

Gledam da kao tele u šarena vrata, podigavši glavu od knjige. Ne znam što da kažem. Razgovarati s nepoznatima, pogotovo u čekaonici ambulante, uopće mi se ne da. Načelno ne volim sklapati prijateljstva s nepoznatima, a pogotovo ne na takvim zlokobnim mjestima. Razgovor kao takav, ne znam kuda bi vodio i što bi ikome išta takvoga odgovarala. Sigurna da ću ispasti glupa, šutim i spuštam glavu u knjigu i provodim s inspektorom Wallanderom u Ystadu vrijeme dok Zamjenski Doktor ne izađe iz ambulante i ne pozove me unutra. Do toga dođe brzo, jer svi čekamo ona dva tipična papira.

Ja vidim da kako god postupala i što god si mislila i koju god strategiju zauzimala kod posjeta ambulante, tipovi kao Južnjački Mudrijaš i Krakati, Debeli i Debela, doći će na svoje.

Ostaje mi za pitati se da li ću se ja, ako to doživim, moći tako ponašati budem ili starija i sva naborana, vriskavog ili kričavog glasa, nadobudnog staračkog držanja ili pozamašne voluminozne stature. Ili je sve u ljudskoj osobnosti koja stalno traži nešto svoje ili čeka da dobije isto što i svi drugi, vjerujući u dobar poredak koji su ljudi ustanovili na zemlji, kao sliku onoga idealnog u nebesima?


Post je objavljen 18.01.2008. u 12:30 sati.