proslo je vremena mnogo, sad se cini od zadnjeg unosa u ovaj izgubljeni arhiv sjecanja, iskrivljenih emocija. u zadnje vrijeme previse se susrecem sa smrcu, svojih prijatelja i svojom...od zadnjeg sam izgubio krvi vise nego sto sam mogao podnesti u tom trenutku, zavrtilo mi se na kratko, glavobolja i rupa u sjecanju i mrak. probudio sam se u prolazu kamenom, hladnom, prljavom, krvavom... probudio sam se u bolovima nesvjestan krvi koja je tiho klizila niz ruku. pogledao sam sake, kratki prsti siroki dlanovi, natopljeni krvlju, vrtoglavica se vratila, alkohol ju je pogorsao... Gdije sam bio? Cija je to krv? Sto sam sad napravio? Crna rupa progutala je sjecanje.
Mrak...
paranoja...
kaos...
smijeh...
divljacki, neumjesni, odvratni smijeh...
izvadio sam mobitel iz unutarnjeg djepa, jos je tu, nisam ga izgubio, pomislio sam ovo je moj sretan dan. nazvao sam prijatelje da se nadjemo na uobicajnom mjestu, nadajuci da oni mozda znaju nesto vise od mene... krv je nastavila teci polagano tiho neprimjetno. nisam ju osjecao zbog prokletog alkohola dok sasuseno srce tuklo zarobljeno izmedju sjena. nasli smo se ubrzo na sigurnom mijestu. zabrinuti kao i malo nazivcirani mojim kasnim pozivom dosli su na vrijeme, razmjena trivije lagodno je tekla dok jedan nije upitao "da mozda ti ne krvaris?" zasukao sam rukav kaputa i gledao u nevjericiruku zasutu skorenom krvlju i jednim malim potokom koji je iskakao iz sasjecenog mesa na laktu.
"Uh oh! Sto tu bi? zapitao sam se, "valjda je samo moja krv na dlanovima, nadam se..." proklinjao sam sebe i alkohol u bradu.
lijepota alkohola je u zaboravu. dok je zaborav vladao u mojim ocima bio sam kralj, dok je zaborav vladao u mome umu bio sam prosjak... doteturao sam se do kuce nekako, ostavsi krvne mrlje za sobom poput mrvica da se znam vratiti na mijesto zlocina. svakim trenutkom kvi bilo je vise, ostavljam ju po vratima, po hodniku po podu, po licu. Odljepljivsi kaput od zakrvavljene koze, udarila me ponovo vrtoglavica, rusim se na koljena, bol, dizem nogavicu, jos krvi, tragovi padanja, mucnina, suha usta, zed...odpuzao sam do wc-a na izguljenim koljenima, omotavam ruku rucnikom i odlazim u krevet, komfort napokon. lijezem lagano bezbolno na njega, osjecam ruku kako pulsira, topla krv jos tece, pocinje boliti, razarajuce, ignoriram to, sklapam oci s tihim glasicem u glavi koji mi govori podlo i ljigavo "neces se probuditi" ;moja sposobnost ignoriranja problema sad je vec legendarna; Tonem u san, lakse nego inace i spajam se s mrakom, jos jednom. Trenutak nicega prolazi, sest sati prolazi, spavam. brat budi me iz lakog sna s pogledom na ruku. U ocima mu se vidio meni poznat izraz "glupi konju sta si sad napravio?" Odmotao mi je debeli bijeli rucnik natopljen krvlju sa slabasne ruke, krv je krenula ponovno,
"duboka rana" prozbori tiho, stavljajuci mi steriliziranu gazu na mjehurcic koji je nalikovao na debelu socnu krastu, omotavajuci to zavojem. dan je prolazio polagano, ljudi su dolazili, odlazili svojim tokom, poput male mravlje kolonije neupravljajuci svojim zivotima,mali mravici, male radilice. dosla je subotnja vecer, opusteni ugodjaj je bio u zraku(25g).
Brat mi je dosao previti ruku, zavoj se sljepio s krvlju, povukao je malo jace, mjehurcic nalik na krastu pokidao se, krv je pocela teci ponovo, mocnije nego prije, toplije nego prije, arterija je pukla. ocistio je na brzinu s hidrogenom i brzo zamotao... pocistili smo krv i nesmetano nastavili razgovor, netko se poceo smijati i rekao nesto poput
"ej stari, krvari ti zavoj"
ja sam odgovorio nesto kao
"ne, ustvari to ja krvarim"
smijeh,
pauza,
bacam pogled prema ruci, prema zavoju, bio je natopljen krvlju, krv je curila iz njega po bocama pokraj plave fotelje gdje mi je ruka visila, mrtvo nepomicno. odvezli su me na hitnu, tiho i polagano, bez previse buke, bez previse straha. krvi je bilo sve vise i vise, svijesti je bilo sve manje i manje. kako je bilo na hitnoj nesjecam se previse, samo mnogo krvi i crna uputnica za sivanje arterije na kiruskoj hitnoj. sjeo sam sa sestrom u kola hitne pomoci, tiha vozna u kojoj je monopolizirala razgovorom, izasli smo van, posjela me u cekaonicu i predala me dalje poput stafete kojoj se plamen gasi... cekaonica prazna, nocna smijena pocinje, sijedim sam, hladno mi je, tresem se, vrti mi se, paranoje dozivotne invalidnosti ulaze mi u glavu, dok doktor tiho jede svoj osuseni sendvic iz polu-pokvarenog automata, u smrti spasenje. krv je probila par roli zavoja, usprkos stegnutom zavoju iznad lakta, primili su me napokon unutra, njima je bio trenutak, meni vijecnost.
"Zdravstvenu molim" doktor je zatrazio.
"nemam zdravstveno" posramljno sam rekao,
usnica mu je zatitrala i okrenuo je glavu prema malo starijoj sestri, naredivsi joj da mi skine zavoj. Nakon sto je ga odrezala, odljepila ga je naglo, tad mlazic krvi joj spricne na svijetlo plavu iznosenu bluzu, stresla se s gadjenjem, sabrala se i nastavila pripremati stvari. cinila se stabilno, pomislio sam, no izgled vara, poceo sam tonut u misli, dok me polegla na bolnicki krevet jer sam bio bljed ;sto jos uvijek jesam; postavljala mi je standardna pitanja da mi odvrati pozornost dok mi sisacki mesar s osmogodisnjom praksom u gavrilovicu kopa po ruci, "oho to je arterijica pukla" rekao je i nasmijao se, ohoho pomislio sam si - pokidat cu ti glavu i posrat ti se u grlo kolko si mi smijesan u ovom trenutku, no nije on kriv zbog nedostatka humora, krivim drustvo i televiziju i ostale izlike "zasto je moje dijete govno." osjecao sam nekakvu nesigurnost, no unatoc doktorovom nedostatku humora, vidila se kompetentnost i samouvjerenost u njegovim ocima, vidjela se rutina... nekakav cudni strah je bio prisutan u mojem srcu, zivotinjski strah, srce je pocelo tuci, jace i jace jace i jace, krv je pocela teci iz ruke brze i brze, sestra se uspanicarila i pocela se vrtit u krug da isprazni gusku, nije ju mogla nac cini se, makar je bila ravno ispred nje... doktor se izderao zestokim glasom "sestro tamo!", kao da vlada situacijom, i zbilja situacija se smirila, sestra se sabrala, guska se praznila... zapitas se dali je samouvjerenost sve sto ti treba?dok je kiselinom palio arteriju, pitao me nesto kao:
"kako ti se to uopce dogodilo? dali si se srezao na casu u birtiji?"
pomislio sam u sebi, dali zbilja ostavljam takav prvi dojam i odgovorio mu "da jucer kad sam bio u birtiji-"
"Sto?" prekino me "hodas cijeli dan s puknutom arterijom po gradu? jesi ti glup?"
"da..." odgovotio sam
nitko nezeli komplikacije, bar vecina ne, stoga razumijem zasto bi mi mogao reci nesto tako, jednostavno...zaklamao je kozu, rekavsi
"dodji za dva dana na pregled i previjanje, zbogom"
naravno nisam dosao...anegdote anegdote bez poante, gade mi se...ha
Post je objavljen 17.01.2008. u 04:34 sati.