Dok treću noć sjedim na krevetu, bez ikakave i najmanje mogućnosti da utonem u san, pitam se hoću li ikada više moći zaspati.
Ana, moja najbolja prijateljica, neprestano šalje poruke na mobitel i užasno me živcira. Njezine utješne riječi i pretjerani, nestvarni optimizam najmanje su što mi sada treba. Osjećam da ludim. Ustajem iz kreveta i petnaestak minuta hodam po sobi.
- Osjećam da ludim, osjećam da ludim, osjećam da ludim! – ponavljam sad već totalno izvan sebe, kimajući glavom i ljuljajući se poput pravog luđaka.
Vraćam se u krevet i umotavam u deku, snažno ju stišćem i prekirvam cijelo lice.
Večeras se pokušavam sakriti od sebe same.
Tonem u san. Napokon sanjam. Ali sanjam da me love Cigani. Izlazim iz šumarka gdje sam skupljala jabuke, a oni kreću za mnom. Imam pet ili šest godina. Trčim. Cesta je prašnjava. Oni jure u kolima. I onda me zgrabe, i onda se probudim.
O, Gospode, zar ću cijeloga života bježati?
Ustajem, pijem vode da dođem sebi i ponovno se sklupčavam na rubu kreveta.
- Smiri se, nema nikoga, to je samo san! Da, nema apsolutno nikoga. I to je najveći problem! – spoznajem u bunilu.
Post je objavljen 16.01.2008. u 23:57 sati.