IZ DUBINE VIRA ODJEKIVALA CRKVENA ZVONA
Ozbiljno me zainteresirala usmena predaja, koju sam nedavno čula o "Viru", stoljetnoj grabi između Starog Gradca i Starogradačkog Marofa. Znatiželju moram podijeliti s vama, a priča počinje ovako: - Današnji Stari Gradac, vrlo je staro naselje. Iz izvještaja crkvenih vlasti davne 1334. godine saznajem da je selo imalo kapelu Blažene djevice Marije. Iz dokumenata naslućuje se da je naselje Gradac imalo i župnu crkvu podignutu u čast svetom Petru. Dolaskom Turaka u ove krajeve, razrušili su naselje Gradac i crkvu do temelja. Preživjelo stanovništvo se razbježalo na sve strane. Najsigurniji zaklon bile su im dravske močvare, tresetišta, gustiši i stara krošnjata hrastova šuma. Drvene kolibe na granama hrastova bila su skloništa seljana od naleta Turaka i čestih poplava. Prave sigurnosti nije bilo nigdje. U tim strašnim, hladnim i vlažnim skrovištima s godinama, zateklo ih je nešto još groznije. Jednog dana nebo je pocrnilo, naoblačilo se, grmilo, sijevalo, tutnjalo, stenjalo. Došao je i sručio se na tlo strašan vihor iz pravca Bilogore. Njegova snaga rušila je sve pred sobom. Stoljetni hrastovi padali su na tlo kao zrele kruške, svi krošnjama usmjereni u pravcu Drave. Koliko je ljudi i životinja tada stradalo, to nikad nećemo saznati. Nekolicina ih je preživjela. Hranili su se biljem, množili, opstali, dočekali propast Turskog carstva i odlazak Turaka iz ovih krajeva. Teško vjerujući u slobodu i čist prostor, stanovništvo se sporo i postepeno vraćalo na pitomije i suše terene, a starinsko mjesto Gradac ponovno se stalo obnavljati na svome starom mjestu. Na temeljima porušene župne crkve sagradili su zidanu Kapela svetog Petra, s drvenim tornjićem, u kojem su zvonila prava zvona, teška 25 funti.
Život nikad nije dugo tekao mirno. Migracije stanovništva stalno su tekle, zahvaćale i najzapadnije slavonsko naselje Gradac, koje je u to vrijeme imalo dio kršćanskog življa, a prevladavali su, knjige kažu, Vlaji. Najstariji Gračani pamte da je u to davno vrijeme imao posjed u Gradcu neki svojeglavi grof Raffo. Usprkos protivljenju seljana, grof Raffo naredio je srušiti staru kapelu, podignutu po odlasku Turaka, oko koje je bilo i groblje. U iskopinama 1956/57. godinu nađeni su dijelovi grnčarije, olovne kugle iz turskog doba i sličnih naznaka naseobine, a sve to prenijeto je u Virovitički Gradski muzej. Crkvena zvona srušene crkve, Raffo je dao baciti u duboku grabu "Vir", koja postoji i danas, ali vjekovima nikad nije presušila. Usporedo uz Vir, tekao je kanal Lendava, nekad prepun vode, koji je pritoka Drave. Na lokalitetu Lendave nastalo je prirodno kupalište, promjera oko 200×100 metara, koje su koristili Graćani i ljudi iz okolnih naselja. Blizu Lendave bio je pritok Liman. Tu su ljudi godinama močili konoplje. Bilo je to nepresušivo, močvarno, tresetasto tlo. Nesmotreni znatiželjnici lako su, zaglibili. Mnogi su se tu utopili, propavši u mulj bez dna. Tako je bilo do sredine prošlog stoljeća, a onda se umiješao čovjek. Odlukom tadašnje Vodne zajednice produbljeno je i prošireno korito Lendave. Voda se tada povlačila sa šireg močvarnog područja. Kupalište je nestalo, a s njim i velikim dijelom okolno raslinje, trska, lopoči i ribe. Srećom nešto je ostalo i do danas. Tu se još uvijek nađu rijetke i ugrožene vrste riba kao što su crnka, štuka, karas, linjak, čikov, žutooka i vijun. Iz svijeta močvarica tu još raste režac, lokvanj, krocanj, žabogriz, vodene paprati, barske leće i još neke. Sve one čine rijetku zajednicu bilja i riba, koje su zabilježene samo na dva lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj.
Vratimo se opet malo u prošlost. Zloćom grofa Raffa Gradac je ostao bez crkve. Time se nije mirio kršćanski dio puka. Tražili su od Zagrebačke biskupije dopuštenje za gradnju nove crkve, na posve novoj lokaciji i posvetili je svetom Petru. Nova zidana crkva sa tornjem započeta je s gradnjom 1900. godine. Gračani su trebali zvona. Stari nikad nisu zaboravili dobra crkvena zvona teška 25 funti bačena u grabu Vir. Sjetila se toga napredna i imućna suseljanka, stara Rakićka. Dogovorila se s mještanima i organizirala vađenje, crkvenih zvona iz Vira. Mahom mladi i snažni Gračani došli su pred Vir sa upregnuta četiri tovarna konja, vična teretu. U grabu Vir bacili su željezne haklje, zakačiti nešto tvrdo, a konji su napeli štrange. Potegli su teret, a iz Vira zaćula se snažna zvonjava njihovih crkvenih zvona. Konji su na suho iz Vira izvukli golemo hrastovo stablo s korjenjem i krošnjom, a zvona su još uvijek zvonila. Nastala je panika. Zaprepašteni, prestrašeni ljudi, prepuni strašnih dojmova, razbježali su se bezglavo svojim kućama. Nikad nitko više nije pokušao dirati u dubine Vira i izvući zvona. Radovi na novoj crkvi su nastavljeni i ona je dovršena 1905. godine. Dobila je i novokupljena zvona. Tokom 1950-tih godina Vodna zajednica proširivala je kanal Lendava kod Starogradačkog Marofa. Pritom radnici su naišli na nešto nevjerojatno. U vodi i mulju otkopavali su stoljetna, impregrirana hrastova debla s ostacima korijenja i krošnji, sva položena u istom pravcu, prema Dravi u močvaru, vodu i mulj, koji se tuda prostirao, a njeni ostaci, u rijetkoj flori i fauni, vidljivi su do danas. Vir, je li to usmena predaja, priča ili legenda? Danas su Vir, Otok na Dravi i Križnica zaštićeni krajolici, koji neistraženi i nedokučivi skrivaju još mnoge tajne .
Barica Mihoković
Post je objavljen 31.12.2007. u 11:20 sati.