Kako bi bilo lijepo jednoga dana probuditi se i otkriti da su svi tvoji problemi samo daleka hrid u mirnom moru, da su sve tvoje želje postale opipljiva stvarnost, da je Nešto krišom, dok si spavao, preispitalo tvoje srce koje mu je, radosno što ga se uopće išta pita, otkrilo kako te usrećiti. Bilo bi lijepo jednom otvoriti oči, a nastaviti sanjati taj poseban san koji ti Sunce svako jutro, ništa jadno ne sluteći, otme s očiju prije nego što se stigneš s njom oprostiti i reći joj da jedva čekaš sljedeću noć kada ćete se opet susresti. Kad bi znalo što svakoga jutra prekida, sigurno da ne bi niti izašlo. Sigurno bi svi satovi zaustavili svoje kazaljke i dopustili ti da se barem nasitiš tog lažnog osjećaja ispunjenosti, kada već ispunjenost ne možeš postići na način kako to rade ljudi oko tebe.
O, kako li mora biti lijepo ležati pokriven u hladnoj sobi, obajsan toplinom poljupca za kojeg znaš kada će se dogoditi. A kako li je težak utrnuti osjećaj nemoći kada je jedino što možeš pitati se jesi li dovoljno zaslužio da se imaš pravo nadati toj toplini. Iščekivati zagrljaj koji bi i najhladniju noć pretvorio u buktinju sreće lijepo je kada znaš da je zagrljaj svakom sekundom sve bliže ali kada si svjestan da nikada nije ni bio daleko... Ali kada čekaš raširenih ruku, a sve što te grli je hudi prohladni vjetar šapućući tonove praznih nadanja i polomljenih snova, onda je teško zadržati svoj put ravnim i ne poželjeti odmoriti se od nastojanja.
San mora postati stvarnost ako želiš ostati stvaran. Jer ako život struji pored tebe, usporavajući tek toliko da se u laganom kasu sažali, već sljedeći trenutak poklanjajući pozornost nekome tko mu je više prirastao srcu, onda će tvoja stvarnost početi blijediti, sve dok se ne pretvori u čistu nestabilnu izmaglicu koju će otpuhati i najmanji lahor dvojbe.
Na tvome putu prema sreći, u tom nastojanju da je zamoliš za suradnju, postojat će uvijek kamenje dovoljno veliko da se možeš odmoriti, a opet dovoljno izvan staze da se o nj ne spotičeš. Bit će različitih boja, različite teksture i različite tvrdoće... Neki će biti dovoljno prostrani da ti pruže i više od odmora... Neki će biti toliko čvrsti, a opet toliko lagani da ćeš ih ponijeti sa sobom jer će ti biti teško rastati se od njih. A neki će ti, pak, toliko prirasti srcu ali počet će tonuti u vlažno tlo protiv tvoje volje. Gledat ćeš prilikom tog udaljavanja od tebe kako pronalaze svoju sreću i to će te podsjetiti da i ti proganjaš ostvarenje nekakvog sna, da i ti čezneš za pronalaskom svoje sreće...
Uh, kakve li će te tek sada misli početi opsjedati, kako li ćeš biti ljut na sebe što se ne možeš radovati zbog tuđe sreće... Odakle ti pravo da budeš nesretan jer je netko s kim si dijelio dio puta prema sreći eto stigao na cilj prije tebe, svojom zaslugom, svojim dijelima i svojim osobnim, skrivenim nastojanjima da promijeni svoje stanje u kojem se nalazi? Tek kada to shvatiš: da ne razmišljamo svi na isti način, tvoj korak nije iste duljine kao i nečiji drugi, da tuđe metode rješavaj tuđe nedaće, ne tvoje, tek tada imaš šanse iščupati se lokvice živog blata koju nisi niti primjetio i koja ti je već do grla došla. Ako shvatiš i PRIHVATIŠ činjenicu da će sve pasti na svoje mjesto i da će se to dogoditi upravo u najbolji mogući trenutak, tek tada imaš nade da svoj san pretvoriš u stvarnost, stvarnost koju neće rasplinuti niti novorođeno Sunce, niti prevrtljivi vjetar.
Ono mutno staklo između tebe i tvoje sreće koje je sve do sada rasplinjavalo njene obrise u neprepoznatljive oblike tamnosive (kada bi barem mogao vidjeti oči svoje sreće, značilo bi da si s iste strane stakla kao i ona!) upravo je popustilo u svojoj odlučnosti i obrisi su oštriji...
„Da, jedan korak naprijed, ali čitav kilometar unatrag“, misliš jer doživljavaš po stoti put jednaku epifaniju... I prije nego dovršiš misao, obrisi su sve mutniji i namreškaniji; sam si bacio kamen u jezero mirno poput ulja. Ha, ali nikada prije si nisi ostavio ovakav oblik podsjetnika na taj trenutak kada su obrisi bili najoštriji i kada si gotovo mogao osjetiti trunčicu te topline s druge strane! „Služit će“, pomisliš, „kao oznaka na mom neobičnom putu da sam ovdje bio i da mi je ovdje bilo jasnije nego ikada.“. Sljedeći milestone bit će kada obrisi postanu još jasniji i kada se pojavi prva pukotina u besprijekornoj mutnoj površini stakla... A nakon toga: krhotine...!
---tako nekako :))))
Post je objavljen 28.12.2007. u 19:04 sati.