Već nekoliko dana bezuspješno pokušavam napisati post... Započeo sam desetak puta i svaki put bi mi se smučilo nakon nekoliko prvih rečenica... Jednom sam čak dospio i do trećeg odlomka. Ali najviše me brine to što mi rečenice više ne klize kako su nekada znale kliziti; znalo je biti trenutaka kada bih bacio pogled na svoje stare postove i pitao se jesam li uistinu ja sve to napisao jer mi se činilo predivnim, dubokim i zanimljivim. A sada ništa, samo tvrdoglava prašina, nekakvi ostaci pokušaja koji se potežu po folderu s postovima i žao mi ih je izbrisati jer se i dalje nadam da će se pretvoriti u nešto smisleno. Ali čini mi se da neće.
Koliko primjećujem po svojim postovima, oni malo previše dosljedno prate moje psihološke trzavice te je dominantni motiv postalo bezgranično naricanje nad nepoštenim događajima koji me prate te generalno nezadovoljstvo svime što me okrzne u nastojanjima da se približi izvoru.
Previše sam nezadovoljan razvojem opće situacije; načinom na koji moj život puzi po sluzavoj podlozi. A zbilja nemam razloga za time i to onaj racionalni dio mene swarovski jasno razumije no onaj drugi, manijakalni dio koji naprosto bolesno uživa u situaciji ne predaje fajt tako lako. Znate li vi da sam se tek danas pošteno nasmijao kada sam bio s frendicama na kavi? Čitavo ovo vrijeme koje sam proveo kod kuće, od 21.12 ja se osjećam jadno, isprazno i nepotrebno.
„Možda postoji razlog“, govorim sam sebi, „ali nije ni približno dovoljno jak da argumentira ovo moje stanje!“. No mislite da to pomaže? Da mi pomaže to što sam svjestan da se ponašam kao obična američka tinejdžerica prožeta jadom što nije primljena u čiirlidersice?
I ovako su me napustile riječi; ne mogu se izraziti do kraja ali sve i da nisam pod spisateljskom osekom, svejedno ne bih mogao dočarati to jadno i prazno stanje u kojem se nalazim. Eto, možda ta riječ najbolje opisuje: prazno...
I zato neću pisati postove na temu kako mi je lijepo ovih praznika i kako uživam doma jer ne uživam. Niti ću pisati glupave novogodišnje odluke jer ne želim biti povrh svega još i licemjeran. Sada nema veselog mene, ne znam što ga je ubilo, možda jedna posebna vrsta gladi koja se ne da otjerati običnim masnim sendvičem. Možda usamljenost koju osjećam dok sjedim okružen ljudima. I unatoč svim ljudima koji mi govore da se ne prenemažem i glumatam, unatoč svim pokušajima razuvjeravanja da to nije tako i da se samo ponašam glupo, ja na kraju svakog dana, već dva mjeseca, osjećam samo prazninu. Jer kada ljudi odu ili kada poklopim slušalicu, ostajem samo ja bez ideje, bez cilja i bez želje da uopće sutra otvaram oči jer znam da će biti opet prokleto isto. Da ću većinu dana provesti buljeći u prazno i da ću eventually zaspati...
Uopće se ne osjećam živo... Osjećam se kao ovaj program u kojem pišem svoj post. Uključim se kada me netko treba, odem na faks da se apdejtam, a u međuvremenu ležim i čekam... Povremeno odem u šetnju po Mainframeu, sam, ali samo kada User naredi defragmentaciju. Najsretniji sam kada netko na meni piše roman jer znam da će provesti sa mnom puno vremena. Ali većinom se na meni pišu crtice...
Post je objavljen 27.12.2007. u 22:24 sati.