Cini mi se kao da je prosla citava vjecnost od tada. Vrijeme je ucinilo svoje.
On i ja smo postali totalni stranci. Ponekad se pitam-da li smo se uopce poznavali? Cak i da jesmo-moze li dvoje bica, tako bliskih, preko noci prevaliti put sudbine?
Postoji li bar nesto u zivotu u sta covjek moze biti siguran?
Postoji li nesto bezvremeno, univerzalno, konstantno; nesto sto ce nam uliti nadu, sto ce dati smisla zivotu?
On i ja smo bili robovi iluzije, bas od onog trena kada smo se sreli. Tezili smo ka nekom ''uskrsnucu'' te iluzije, ali vrijeme se nikad nije uspjelo vratiti nazad i ozivjeti ono sto je mrtvo vec odavno.
Pronasli smo neki drugi put, osobit za svakog od nas.
Ipak...Bilo je tako carobno u nasem svijetu. Nista nije bilo vazno osim mene i njega. Ocajno smo trebali jedno drugo kao potporu u teskim trenutcima, kao poriv ka boljem.
Sada hitro zurim ka svjetlu na kraju tunela, ne osvrcuci se za tamom koja ostaje iza mene. Znam- to svjetlo je moj novi pocetak.
Post je objavljen 22.12.2007. u 13:44 sati.