sjedim za računalom već oko sat vremena i konačno sam uspjela… izbrisala sam sve što sam stvorila… sve moje riječi otišle su… zauvijek s hard diska i iz mene… učinila sam to tako lako… zapravo bilo je lakše nego što sam očekivala…
smijem se, sretna sam, prestala sam se žaliti… takva sam kada sam s vama, ali molim vas prestanite od mene tražiti da to budem i tu… riječi su jedino sredstvo kojim mogu ispuniti svoju prazninu…
ni sama ne znam broj prepravljenih posteva ili onih izbrisanih… uvijek nastojim zvučati veselo, nastojim biti ono što želite… nekada me pukne pa opalim i ovakav post… e pa preporučam si novu terapiju… pisanje onoga što stvarno leži u meni s nadom da će onda nestati… i blondie nemoj mi opet kako serem, kako ovo kako ono… nemoj jer puknut ću…
a onda… hm… požalit ću ako se to dogodi…
stoga pustite me da budem sretna kada sam sretno i tužna kada sam tužna…
posljednji marš
riječi su mi lijes,
uspomene grob,
red je na mene,
sada ja moram poć.
prolazim kroz polje
davnih bitaka
čujem vapaj izgubljenih ratnika.
jecaji mi trgaju dušu
hrane se mnome,
u njihovu bol tonem.
uzalud ti dah,
ja neću stat
već ću jače zazvat
kobni sat.
Post je objavljen 19.12.2007. u 20:49 sati.