Jeste li ikada shvatila koliko vam netko znači tek nakon što ste ga izgubili? Pa mislim da je svatko od nas bar jednom to doživio i složili biste se sa mnom da to nije baš dobar osjećaj.
Hm ,priča ide ovako!
……..
Prije 3 godine doselila sam se u ''naše malo misto''. Novi/stari ljudi, novo /staro mjesto (duga priča) .
Bila je topla ,ljetna večer, a Lidija( POZDRAV NJOJ!) i ja smo sjedile na kampeti. Prošao je neki crni, mali dečko koji je tada mogao imati nekih 16 godina. Kako sam bila nova/stara u Rš nisam baš poznavala ljude. Pitala sam Lidiju tko je to i ona mi je objasnila. Vraćala sam se doma i dalje je bila ugodna noć. Vidjela sam tog malog, crnog dečka kako sjedi na terasi. Zvao me je imenom, hm. Bilo mi je čudno. Razgovarali smo, bla-bla i opet se čuli kad sam došla doma.
Rekao mi je da mu se sviđam ali ja nisam htjela biti s njim jer mi se sviđao neki drugi dečko.
Prošle su tri godine od tada, a ja ga nisam ni vidjela ni čula . Kao da nismo živjeli u istom mjestu. U školi ga nisam viđala, a išli smo u istu školu.
Šetala sam jednom sa sestričnom i osjetim vibraciju mobitela i vidim sms (kako ih obožavam!), u potpisu je bio >>TONI<<. Hm bilo mi je čudno da mi piše nakon toliko vremena.
Tra-la-la, bla-bla, dopisivali se i dogovorili naći 16.05.2007.godine.
Od tada, pa narednih 2 mjeseca bila sam najsretnija osoba na svijetu. Napokon sam se osjećala na neki način voljenom , ja sam opet u sebi imala neki neobjašnjiv i jak osjećaj koji mi se nikada prije nije dogodio. U svakom slučaju nešto prekrasno. Bio je prva osoba na koju sam pomislila kada bih se probudila, bio je zadnja osoba na koju bih pomislila kada bih išla spavati. Bio je sa mnom u snovima. Nije prošao dan ,a da se nismo vidjeli. Imala sam osjećaj da me poštuje i drži baš kao malo vode na dlanu. Kako sam ja postajala sretnija, tako je u meni rastao strah. Strah da budem povrijeđena kao bezbroj puta prije njega. Bojala sam se! Bojala sam se dati svoje srce jer zadnji put kad sam ga dala bila sam jako povrijeđena.
Kako je rastao strah tako su počele trzavice među nama. Ja sam se promijenila nakon što se on vratio iz Poreča, a užasno mi je falio tih dana. Falio mi je i kada je išao na Kvarnersku i molila sam Boga da što prije izgube utakmicu tako da se on vrati doma.
Počeli smo se udaljavati i tako je jedne večeri puklo među nama. Tada sam mislila da sam samo JA u pravu i da je ON kriv za prekid. Sada je prošlo 5 mjeseci od prekida, tek sada shvaćam da sam trebala misliti na njega, pustiti prošlost i svu bol iza sebe i gledati na njega i na sreću s njim. Trebala sam razmišljati prije svega onog što sam rekla. Trebala sam, trebala..puno toga sam ja trebala. Trebala sam prije svega ne dozvoliti da prekinemo, jer bio je nešto najljepše u mom životu.
Sada kad ga vidim, osjetim trnce svuda po tijelu.
12.10.2007.godine smo se vidjeli ,razgovarali. Puno smo toga rekli jedno drugom. Sjetim se svake riječi, pokreta. Sjećam se da me nije gledao u oči.
Pustila sam suzu, bila je tako topla, tako slana, tako mala. Ali je ta mala suza tako jako boljela. Ne znam da li ju je vidio, voljela bih da nije.
Sada bih drugačije postupila, to je sigurno. Borila bih se za ono što volim, ne bih dozvolila da neka treća osoba uništi moju sreću.
Ja sam kriva, priznajem i tek sada to shvaćam. A gdje mi je pamet prije bila?!?
Toni volim te….
Tvoja >>malena<<
http://www.imageweb.info/viewimage.php?file=/2/gfb00034.jpg
Post je objavljen 15.12.2007. u 19:22 sati.