Marketing
....ŠUTKE I BRZIM KORAKOM USPINJALI SU SE OBOJE MRAČNIM PUTEM, OKRUŽENI GROZNOM TAMOM.....
Ovih zadnjih nekoliko dana je bilo vrijeme sjećanja...........preselila sam svoju sadašnjost u prošlost.......
Iako sam obećala da se više neću vraćati.......morala sam, jednostavno, to je bilo jače od mene.......
Ali ovaj put sam više pažnje posvećivala onim dobrim trenutcima........
Uhvatila me neka nostalgija........
Sada shvaćam koliko toga se promjenilo..... Toliko ljudi je prošlo kroz moj život...... neki za koje sam mislila da će zauvjek biti tu...... otišli su......... Putevi su nam se razišli....... Naši razgovori se sada svode na ono glupo pitanje: "Ey šta ima novog?" i već oćekivnog odgovora: "Ma ništa, sve po starom......"
Ah........ čudno je to.....
Ali ovaj put je sve završilo drugačije.......
Obićno bi se nakon povratka u sadadašnjost osjećala slomljeno....... Sažaljevala bi samu sebe..... Tješila se da je prošlost kriva za neke stvari........
Ali ne i ovaj put....... Sve je završilo........ prosvjetljenjem......nazovimo to tako.....
A započelo je obićnim sastavkom........
Još prije skoro tri tjedna dobila sam zadaću napisat sastavak na temu: Prepoznajem li uvijek kada se moji bližnji žrtvuju za mene.....
Napisala ja dva sastavka....... ali ni jedan nije bio dobar..... nije bilo iskrenosti......
I onda..........samo odjednom..... sve se počelo vrtiti...... vrijeme me odbacilo nekoliko godina unazad......
Gledala sam sebe...... Malu, smotanu klinku koja samo ide....... Tu-i-tamo nešto zamjeti........ Ali se ne zaustavlja.....
Svaki svoj pogrešan korak........ Svaku krivu riječ......... Sve pogrešno, sam vidjela........ Vidjela sam koliko su neki mojipostupci povrijedili druge......
Tada je nastalo ovo.............
Stojim sama na vrhu svijeta u ovoj mračnoj noći. Oko mene samo tama...
Visoka ulična svjetiljka neko vrijeme se borila, ali onda je i ona usnula uz nekoliko treptaja. Hladan vjetar igra se lišćem oko mojih nogu.... Mlatara krajevima kaputa....
Pogled u san..... San što ga snivaju oni.... Oni koji su me i donijeli na ovaj vrh. Ali njih sada nema.....
Snivaju negdje daleko....
Svi oni snovi, koje su žrtvovali zbog mene, svi oni trenutci koji su otišli u nepovrat zbog nekog mog, glupog hira, svi oni odbaćeni osjećji, ponovno se rađaju.
Ponovno im se pruža prilika da odbace patnju koja ih budi snažnim udarcem i tjera u san još mračnijih misli.
Ni ne slute da sam u ovoj samoći što donijela ju je noć shvatila koliko boli sam im nanijela. Koliko su plakali zbog mene.
U tišini osluškujem njihove riječi..... Sve one riječi i misli, nikad do kraja izrećene zbog mog pogleda koji govori: "To ionako nije bitno!".
Da mi je znati što si htjela reći.... Što je razdiralo tvoje srce onoga dana?!
Tek sada vidim sve one tužne poglede koje si krila pod maskom osmjeha, samo zato što se meni toga dana smijalo.
Tek sada vidim sve one suze koje su tekle niz tvoje obraze i natapale još otvorene rane..... Suze koje su tekle zbog mog neshvaćanja.
Odi....
Neću ti zamjeriti, štoviše, zagrlit ću te po posljednji put. Zagrlit ću te po prvi put znajući istinu.
Odlazi, dok još nije kasno. Napravi taj jš jedan korak koji te dijeli od tvojih snova. Pretvori ih sve u stvarnost. daj im da žive..... Imaš priliku!..... Učini sve ono što nisi zbog mene.
tamo češ pronaći njega koji će te iskreno voljeti i cijeniti svaku tvoju riječ, pogled i dodir od samog početka, od trenutka kada te ugleda. Nekog 'ko neće bježati od spoznaje da zapravo tako malo vrijedi.... Da je ništa u usporedbi sa svjetlom dana i tamom noći.
Tamo češ pronaći njega kojiće čuti sve one riječi koje su nošene vjetrom prošle pokraj mene; koji će ti pružiti priliku da mu kažeš sve što te muči, sve što te čini sretnom, sve zbog čega tvoje tijelo drhti....
Pruži mu ruku.....
On zaslužuje osobu kao što si ti, a i ti zaslužuješ njega. Stvoreni ste da zajedno pobijedite surovu stvarnost.
Ja nisam kao ti, ja nisam kao on....
Ti zaslužuješ boljeg prijatelja....... Bolju kćer.....
Tako duga sam okretala glavu od tvojih žrtava, tako dugo sam omalovažavala tvoju ljubav.
Nisam željela priznati da se žrtvuješ za mene.... Uzimaš sebi i daješ meni.........
Živjela sam u uvjerenju da mi to ionako pripada.....
Ali ne shvaćam, zašto si se toliko trudila udovoljiti svakoj mojoj želji, obristi svaku suzu, zadržati svaki osmijeh?!
Zašto si tako dobra prema meni; unatoč tome što ti nikad nisam rekla hvala?! Zašto me nisi prezrela? Proklela moj tupi pogled?
Što je to što ti daje toliku snagu..... Toliku ljubav da preuzimaš moj teret života?
Tek sada shvaćam koliko me zapravo voliš..... Hm..... Ja sam dijete ljubavi.....
Razvlačim usne u osmijeh, vadeći ruke iz džepova. Stojim na vrhu svijeta raširenih ruku......... Hladnoća vjetra dodiruje moje tijelo....
Spoznaja koliko ljubavi mi je pruženo odagnla je sve brige. U meni j spokoj.....
Ostala je smo obaveza, ali i želja da ti pružim sve što zaslužuješ....
*Mojoj mami........ Predivnoj ženi koja zaslužuje puno više.......
Post je objavljen 09.12.2007. u 22:47 sati.