Jučer je moj jastuk nakon dugo dugo vremena opet bio mokar… No ovoga puta je bio topao i mekan. Ponovno sam mogla bez straha položiti glavu na njega, ali sam opet zaplakala... Nisam znala da postoje takve suze... po prvi put u životu osjećala sam se sretnom, cijenjenom, zavoljenom bivajući ono što zaista i jesam, bez lažnih maski i bez strahova. Nisam znala da me na vrhu planine očekuje sunce koje me obasjalo svojim zrakama grijući me svojim toplim zagrljajima. Okrenula sam se i vidjela da to nije sunce, već anđeo. Dok sam tako stajala na tom vrhu, mislivši da je tu moj kraj, On je došao i odmaknuo me od ruba svojim rukama. Zagrlila sam Ga i osjetila Njegova velika mekana bijela krila kroz koja su sunčeve zrake obasjavale Njegovu čistoću. Ne znam tko Ga je poslao niti zašto je došao baš meni – no konačno sam sretna i konačno sam opet vratila vjeru u ljubav. Nikad nisam ni znala da ona može biti tako lijepa i tako ugodna,a da pritom bude sasvim prirodna. Sada shvaćam zašto sam morala proći one uske puteljke maglovite šume, jer sam pronašavši pravi put pronašla samu sebe, tj. Njega. Sada opet mogu mirno zaspati, znajući da me Njegove ruke grle i ne daju da opet ružno snivam.
Post je objavljen 09.12.2007. u 21:29 sati.