On se smijao...ja nisam!
On je pričao...ja nisam!
On je slušao...ja nisam!
On je plakao...ja nisam!
On je gledao...ja nisam!
On se okrenuo...ja sam nestala...
Sada ga svaki dan podsjećam da postojim...a on se smije istim osmjehom od prije deset godina nekoj drugoj djevojčici...priča joj istim poučnim glasom humoristične priče, uči je životu, lošim ljudima, borbi i upornosti...sluša njezin nevini dječji smijeh i njezine maštovite priče, zgode i nezgode, izmišljene pjesme i još štošta...plače nad njezinom tugom, nad svojim životom, nad izgubljenima i ne skriva joj svoje slabosti, briše njezine očajne suze i gladi svilenu kosu…gleda istim oduševljenim pogledom njezine graciozne ženske pokrete, njezinu divnu smeđu kosu koja posvijetli od sunca, njezin gotovo nevidljivi nosić i žive oči koje se cakle kao posljednje zrake sunca u suton...ali ne okreće joj leđa…iz straha ili ljubavi, tko bi ga znao…
Post je objavljen 09.12.2007. u 20:41 sati.