Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kenyainmyheart

Marketing

Red Elephant

Prelazimo preko vrlo bučnih mostova. Napravljenih od čeličnih cijevi koje su postavljene preko cijele površine. Buku stvara to što su nepričvršćene jedna za drugu i još se k tome i mogu vrtjeti.
Vodič nam objašnjava da je to zaštita od radoznalih slonova koji vole tumarati ovuda. Još nam pokazuje prema gore (iznad mosta) gdje vise nekakve žice. Podsjeća me na one gumaste trake koje se stavljaju na aute da odvode statički elektricitet ili štoliveć.
Funkcija ovih žica je upravo takva. Noću kroz njih teče struja i slon koji neoprezno zakači žicu bude dobrano poškakljan i upozoren da se okrene i vrati od kuda je došao.
Prema visini na kojoj su žice postavljene jasno mi je da je to samo za veeelikeee slonove tate i mame, a ne za one malene neposlušne sloniće koji slučajno tuda mogu naići. Njih vjerojatno već i sama buka cijevi prestraši dovoljno da se sakriju mami pod trbuh.

* * *

Vozimo se prema nekakvoj bari i već iz daleka vidim da tamo ima života.
Znači nisu nas preveslali ovaj puta.
Sad mi postaje jasno što znači crveni slonovi. Ovi se poput većine slonova vole polijevati blatnom vodom ili prašinom no izbor im je sužen na crvenu zemlju pa se nakon što izađu iz blatne kupke i posuše se mogu podićiti jedinstvenom bojom u afričkom svijetu slonova.

Maskiranje slonova


Vidim da su i oni na trenutak stali sa svojom kupkom i gledaju nas. Tamo je cijela jedna obitelj. Okrećemo se i vozač veli da ne idemo dalje tim smjerom jer se moramo na vrijeme vratiti zbog ručka.
Nismo se vozili daleko kad još jedna slonovska obitelj, taman usred marende ili slonovskog ručka, bane pred naše objektive. Ovi nisu udaljeni niti 20 metara od nas. Ima tu svih dobnih skupina no najzanimljivija nam je jedna ženka sa mladuncem.
Mislim da naša oduševljenost njom i slonićem nije i njezina. Vidim da maše ušima i djeluje poprilično nervozno. Motor ne gasimo i krećemo se polako pripremljeni za dodavanje gasa i na najmanji znak kretanja slonice prema nama.
Mali slonić kao da je odlučio popiti još koju litricu maminih živaca. Kreće se prema nama i kao da nam hoće pokazati "Gledajte me kak' sam jak"
počinje surlicom savijati nekakvu grančicu u obližnjem žbunju.
Ovo je bilo previše za mamu slonicu. Napravila je par brzih koraka prema kombiju pa mahnula ušima. Slonić ju uopće ne doživljava.
"Ma daj mama pusti me malo na miru."
Još par koraka i našla se do slonića. Gurnula ga je lagano u stranu i stala između nas i njega. Onaj žbunić je, kao da nam pokazuje "Evo vidjeli ste mladunca, a sada evo kaj ja mogu napraviti s time", raskupusala i slomila sve grane i grančice.
Mislim da je to trebalo biti dosta no izgleda da nam je odluka i njeno sprovođenje bilo u raskoraku sa njenim željama.
Sad je dosta. Krenula je na put kojime smo se vozili i polako prema nama. na kojih pet metara od nas još jednom zastane....
Sad smo i mi shvatili da ovdje više nismo poželjni.
Vozi dalje..

Slonica


Nedaleko od mjesta sa bjesnom slonicom naletili smo na jednog slona u ratnim bojama. Očito mužjak jer je bio sam i uopće nije imao namjeru bježati.
Čini mi se da samo stoji tamo i čeka da sunce sasuši blato i oboji ga. A onda tko zna koji su mu planovi.
Možda se lokalne slonice pale na te crveno obojane mužjake ili se priprema kakva utakmica protiv slonova s one strane parka.
Kako god...
Svo ovo maskiranje neće mu pomoći da nas slijedi jednom kada pređemo most.

Slon swahili Tembo ili Ndovu


* * *

Vraćamo se malo drugačijom rutom od one kojom smo ovdje došli. Usred gustiša i drveća nalazi se restoran. Tako su nam barem rekli.
Malo sam skeptičan glede akomodacije usred ničega. Znam da je Ngulia isto tako bilo iznenađenje nakon ne baš prevelikih očekivanja no može li se dvaput ponoviti isto.
Parkirali smo se i podigli oblak prašine. Istina ovdje je nekakva zgrada sa velikim afričkim krovom od palminog lišća no pogled i okruženje nisu baš reprezentativni, na prvi pogled.
Sva sreća da sam i drugi puta pogledao, malo nakon što se prašina slegla.
U sredini lodgea se nalazi velika skulptura slona obojanog crvenom bojom ili je možda cijeli od crvenog blata. Par bivoljih lubanja poslaganih uokolo kao držači za cvijeće.
Rascvjetana Afrika i mlada drvca banana. Mislim da je većina toga ovdje prisilno posađena čisto da se malo oboji dan. No vidi se da se vodi briga o bilju i nadam se da će i nama posvetiti isto toliko pažnje.

Cvijeće


Ulazimo u restoran i sjedamo u nekakve fotelje od pruća sa leopardovskim dezenom. Ručak još nije poslužen pa nas konobar moli da se strpimo još par minuta dok oni ne postave stolove i poslužimo se pićem. Ananas i naranča sokovi.
Baš me osvježiše. Ispred terase na kojoj se poslužuje ručak nalazi se mali podij sa instrumentima. Bubnjeve (tabla) poznajem iz indijskih filmova, ona dva velika bunja sam isto viđavao u filmovima, ksilofon - mislim da se ako zovu one drvene pločice po kojima se lupka batićima i nekakva tambura sa unatrag zavrnutim vrhom.
Valjda nekakva izložba.
Pomislih i kao da su me htjeli razuvjeriti do instrumenata dolaze četiri muškarca u odjeći od palminog lišća i kože. Svaki sjedne pored jednog od instrumenata i postane mi jasno da ću imati i malo muzike uz ručak.
Nakon par probnih taktova počne nekakva lagana melodija. Više kao davanje ritma onim konobarima da konačno završe sa pripremom stolova i posluže jelo.
Sjedoh na mjesto do ruba terase odakle se pruža pogled na gustiš i žbunje. Tek što je hrana poslužena muzika postane malo ozbiljnija. Iako nisam razumio niti riječi činilo mi se da se pjeva o nekakvom događaju iz obiteljskog života. Jedan od pjevača - svirača pokušao je glasom u pjesmi dočarati plač djeteta.
Male bebe koja je valjda, zaključujući po dužini pjesme, postala netko i nešto u afričkim okvirima.
Opijen tim zvukovma počinjem se polako - nerado ali ipak počinjem - prisjećati svijeta iz kojega sam došao i u koji ću se uskoro morati vratiti. Tako zamišljenome pogled mi počne lutati okolicom tražeči nešto za što bi se valjda mogao uhvatiti i pokušati ostati.
Do stola dolazi jedan od konobara i nakon pitanja je li sve u redu nauči me još jednu od afričkih (zen) mudrosti.
"Vidim da niste ovdje prisutni u potpunosti. Gdje ste odlutali?"
"Pa uskoro se vraćam doma pa sam malo tužan"
"Zašto onda ne uživate ovdje dok ste ovdje u potpunosti - i duhom i tijelom!?"
Ovo me je pomalo zaboljelo no opet istina valjda i treba boljeti.
Ručak se približio kraju. Naši svirači odluče zasvirati koju po željama. Nitko se baš ne može prisjetiti niti jedne pjesme sa lokalnih top lista. Valjda su i sami shvatili da smo neznalice pa nas počaste još dvjema pjesmama po svom izboru.
Nakon toga polako se udaljiše u kut gdje ih je čekala hrana.
Još uvijek me bole one riječi i odlučih prošetati malo.... Ponekad malo zraka pročisti glavu

* * *

Izađem na suncem obasjanu terasu i odlučim malo prošnjofati oko lodgea. Neću predaleko mada me mnogo toga još privlači. Nažalost moj film prima samo 36 slika, a meni ih pred oči svaku minutu dolazi na stotine.
Najradije bih odnio malo zemlje i bilja u svoju sobu. No falilo bi mi nebo, mirisi i zvukovi. Afriku ipak, na neko vrijeme nadam se, treba ostaviti u Africi.
Ono najbolje iz nje treba odnijeti u srcu.

Oko "Red Elephant"-a


Približim se nekakvom čudno oblikovanom žbunu. Nekakav strah ili nelagoda prožme me cijelog. Pa ovdje sam usred parka sa svakojakom živinama i palo mi je na pamet ovako besciljno lutati. Možda posramljen ovom mišlju ili čisto tjeran prkosom - pa ipak sam nekaj valjda već trebao naučiti u ovih par tjedana ovdje, uđoh u onaj žbun kroz rupu oblikovanu poput vratiju. Unutra je samo stablo. Poprilično je mračno tako da me ništa nije moglo natjerati ostati u ovoj prirodnoj tvorevini iduću minutu.
Najbolje da se vratim. Mislim da ćemo uskoro natrag u resort.

Sklonište


Taman sam došao kad su se počeli skupljati moji današnji suputnici. Pozdravismo se sa svima...
Kwa heri.

* * *

Nakratko sam još pokušavao gledati što se događa oko mene, a onda me san polako odvukao u svoj zagrljaj. Nekako sam se sklupčao na sjedalu i omotao se prslukom. Šešir sam stavio preko očiju......
Probudilo me glasno razgovaranje ljudi i otvaranje vrata na kombiju. Stigli smo u onaj hangar.
Ajoj, pa da, pismo.
Izlazim van i nakon par minuta srećem onog mladića sa pismom u ruci.
"Jambo"
"Ej. Jesi li ga uspio napisati u samo par sati"
Pruža mi pismo u kuverti i napisanom adresom. Okrećem adresu čisto da vidim gdje putuje. Nekakvo turističko naselje !?
Ime i prezime uopće ne zvuče hrvatski. Nekako mi je bilo teško pitati ga kako je izgledala ta hrvatica čudnog imena i prezimena. Nešto mi tu smrdi.
Ma tko sam ja uopće da o tome sudim. Na kraju krajeva obećao sam odnijeti pismo pa ću to i napraviti. Poslati ću ga na ovu adresu i točka.
Očito zadovoljan što je obavio dogovoreno pozove me u hangar te mi veli da će mi dati popust.
OK. Pitam za onog nosoroga od malahita.
"Reci mi koliko bi mi ti za njega platio?"
Rekoh 750 KSH. Dodam još 200 i nosorog je moj.
Mislim da je to bio dobar suvenirski dan.
Pozdravismo se i ukracam se u kombi. Mahnuh mu rukom...
Za nekoliko sati smo u resortu. Preostaje mi još jedino pobrinuti se za suvenire za sebe i pozdraviti se sa svim novostečenim prijateljima. Kassimom, Otienom, Kadengeom, Alphonsom i .....
Kad se okrenem u vrijeme prije par tjedana mogu jedino biti radostan što sam onaj dan u agenciji u Zagrebu bio dovoljno zbunjen i neodlučan i izabrao Keniju, a ne neku od poznatijih europskih destinacija.
No još sam tu - i ponašati ću se baš onako kako sam danas naučio.
"Kad si negdje, budi tamo sto posto duhom i tjelom"

Post je objavljen 09.12.2007. u 19:10 sati.