I tako prođe još jedna jednomjesečna pauza nepisanja bloga. I ja nisam imala ništa protiv da se ta pauza i dalje nastavi, no eto, nešto da napišem reda radi. Čudom da mi nije falilo pisanje. Valjda je taj manjak inspiracije toliko prevladao u meni da se tako ispoljava...A dobro, što ću?
Daklem...Ništa značajno se nije dogodilo. Kao i uvijek. Što se tiče škole i dalje ona ista monotonija. Neki profesori seru kao i uvijek. Tako mora biti. Ali opet, proć ću s 5. Ove godine uopće nisam učila, eventualno sat dnevno pa opet, fala bogu, ocjene dobre. Pa, unatoč tome, ljudi misle da se ja trgam od učenja...Neka, neka.
Ovo predblagdansko vrijeme ove godine i nije nešto. Nekako sam totalno izvan svega toga. Sisak je, kao i svake godine, opet šugavo jednolično okićen. Ah, hoće li tu ikada biti ičega lijepoga?
Neki dan bijasno na predstavi s razredom. Zapravo, tako mi uvijek idemo ''na predstavu'' što konačno rezultira time da svi budu svuda, samo ne na predstavi. Pa tako Lucija, Karolina i ja odlučismo pametnije iskoristiti to Zagrebačko vrijeme pa prošvrljati po trgu i ilici, gledat ukrase, izloge, itd. Prekrasno. Da živim u Zagrebu, svaku večer bi išla van. Pa se tako nađosmo s nekim ljudima, posjetismo neke dućane i sve u svemu, provedosmo super zabavno vrijeme.
U ovo doba zaključivanja, ispitivanja, testova, seminara, itd. nas 5 dobismo zadatak da napravimo referat o samoubojstvu. Mišljah kako ćemo to na brzinu zmrljat i dobit pet, al onda smo ipak odlučile napravit se kul i same odglumit svoja samoubojstva za seminar. Tako je svaka od nas napravila samoubojstvo, nožem, žiletom, vješanjem, injekcijom i pištoljem iz čega smo kasnije napravile sprdnju. Tako da se danas lijepo zabavismo i već sad znamo da ćemo dobit 5. Osim što smo jako pametne, usto smo i skromne. Svijet nas nema. Da, da.
Ove godine planiranja za doček 2008. i nisu bila tako intenzivna već se samo dogovorismo da će biti kao i prošle godine, s većinom razreda. No, budući da meni dobar dio te ''većine'' ne paše, i nisam tako oduševljena s tim dočekom. Samo se nadam da neće bit kao prošli. Samo ne kao prošli.
I tako se ovaj period manjka inspiracije produžuje. Nadam se da će nešto nadoć tamo oko Božića. Eh, taj Božić. On je uvijek bio posebna priča. Jednom možda ispričam. Možda je to taj tračak nade za inspiraciju.
Možda.
Post je objavljen 06.12.2007. u 22:22 sati.