Marketing
This place inside my mind...A place I'd like to hide...You don't know the chances...What if I should die?!
Eh...Da dotaknem malo temu koja je ovih dana cesto bila glavna vijest u novinama...
Dvije djevojcice od 14 godine se bacile sa zgrade...Djevojka od 18 godina se bacila u 60 metara duboki ponor radi ne uzvracene ljubavi...Djecak od 12 godina se objesio...
Ja im samo zelim da na nebu zive bolje zivot nego sto su ga imali ovdje na zemlji...
Ironicno je kako u novinama uvijek mozemo procitati da osobe koje su si oduzele zivot nemaju nikakvih problema...Da su u skoli bili odlikasi,uvijek nasmijani,spremni pomoci,sretni...
Ocito da je ta sreca u njihovom zivotu jako kratko trajala...Taj osmijeh previse puta izblijedio i da im je smrt iako mozda glup izbor tada bio jedini spas...Mozda im je to bio izlaz iz stvarnosti ovog okrutnog svijeta...I zapitam se...Tko bi im uopce zamjerio na tome?! Tko ne pozeli ponekada pobjeci na neko mirno mjesto?! Svi to zelimo...Mozda se ne usudimo izgovoriti na glas te rijeci o bijegu na bolji svijet...Ali sigurno ima osoba koje ne samo da to priznaju vec i poduzmu nesto u vezi toga...Ova djeca se nisu bojala smrti vec su joj se nasmijali u lice!
Svi znamo da osoba koja je vani nasmijana,vedra...Mozda cak i odlicna ucenica u skoli...Uvijek optimisticna...Vesela...Ne mora znaciti da uistinu takva i je...Mozda ju doma ceka tisucu problema...Mozda je psihicki vec izgubila smisao zivota...Mozda je fizicki preumorna boriti se...Covijek je izmislio glumu...Zasto se ne posluziti njome?!
Svatko zna lazirati lijep osmijeh...No nitko nikada nece moci prekriti tugu u ocima...I osoba koja Vas najmanje poznaje vidjet ce razliku u njima...Oci su ogledao duse...Ako Vasa dusa pati...I vi patite s njom...
Pricam sa iskustvom...
Znam kako im je...
I sama sam par puta pozeljela otici na to mirno mjesto...Bez briga...Tako idilicno...
Nikada to ne bi napravila...
Potpuno shvacam sto im je prolazilo glavom...Mi smo jos mladi...Trebamo puno toga nauciti...Puno toga dozivjeti...Proci...Iskusiti...Osjetiti...
Losa ocjena u skoli,ne uzvracena ljubav ili los dan nisu razlozi za ubijanje...
Iskreno,nista nije razlog da si oduzmemo zivot...
Mozda su bili psihicki umorni? Glupi? Nisu razmisljali taj dan? Mozda je bila sudbina?
Tko ce to znati...
Iako mi je zao djece,pogotovo malenog od samo 12 godina,ne znam da li je to bila hrabrost ili cisti kukavicluk?!
Mozda ipak ovo drugo...
Treba nakon svih padova u zivotu imati snage ponovno se dici i nastaviti dalje...Tesko je,ali uvijek se nekako snades...
Ja osobno,nakon svega sto sam prosla u zivotu...A nazalost prosla sam previse toga...I dalje sam tu medu Vama...Ponekad pozalim sto sam ziva...Ali imam hrabrosti nasmijati se nevolji i krenuti ispocetka...Uz malo tableta za smirenje i smijeha sve se moze :)
Svi imamo svoje krize...Svi imamo svoje lose dane...I cini se kao da je nemoguce docekati jutro...Ali sve se moze...
Ali osobno mislim da ne treba suditi nikoga...Niti imati predrasude...
Sjecam se kada sam procitala clanak o njima,nasmijala sam se...Nije to bio onaj sarkasticni osmijeh...Bilo mi je zao,ali sam im se na neki nacin divila koliko god to glupo zvucalo...
Divila sam im se sto su prekinuli svu bol i tugu u zivotu...A opet zalila sto joj se nisu suprostavili!
Istina da je sve na svijetu crno-bijelo...I da u svakoj dobroj situaciji mozes pronaci ono lose i obrnuto...
I jos jednom,neka pocivaju u miru jer su to i zasluzili...
Mozda sam se par puta krivo izrazila...Pokusavala sam izreci svoje misljenje..Tko me shvatio zna o cemu pricam...Tko nije onda je sretnik jer ocito mu u zivotu sve polazi od ruke i nikada nije cuo za nesrecu,jer nismo svi rodeni pod sretnom zvijezdom kao nekolicina Vas...I da,nadam se da se osjetio sarkazam u ovoj recenici...
Post je objavljen 05.12.2007. u 03:46 sati.