Marketing
How does it feel to be near death?
^_^
Nemurenai.
I can't sleep.
Podočnjaci mi rastu kao iz sata u sat. Neprestano me nešto ometa, bilo izvanjsko, bilo moje vlastite misli, od spavanja. Umor samo postaje veći i ograničava mi misli, ali to je samo dobro. Osjećam se kao omamljena. Kao da sve što radim je čekam smrt. Kao da će doći sama, da ja i ne moram potegnuti vlastitu ruku na sebe. Prije, kad bih na to pomislila, ne bih mogla zaustaviti bujicu suza koja nikako nije prestajala. Sada... Sada sam spokojna. Kao da sam shvatila i pomirila se s činjenicom da je to tako. Kao neka jednostavna jednadžba.
Prije bi mi nada, vječna nada da će doći spas, da će me netko spasiti (prvenstveno Ona s Prekrasnim Očima koja već koliko vremena posjeduje moje srce), ta nada bi mi stvarala očaj, kad bih shvatila, pobojala se, da toga nema. Valjda je to od umora, ali sad više o tome ne razmišljam. Ni o čemu ne razmišljam. Kad bih mogla, legla bih na neku livadu, kraj nekog potoka, i čekala smrt pod svjetlom mjeseca. I ovdje ga vidim, probija se jasni srebrni krug kroz tamu. Osjećam se kao moljac kojeg privlači svjetlo ^^;
Ako bi me pitali kamo sada, ne bih mogla odgovoriti. Ne znam koliko će moj život potrajati. Izdržat ću kroz ponedjeljak, da ne propadne predstava, da ljudi nemaju još jedne štete od mene. A dalje... Ne znam. Više ne tražim spas. Doduše, lagala bih kad bih rekla da nade nema. Ima je, još tinja, želja za spasom i nečijim očima koje me ne daju bezdanu smrti, koje se kunu na vječnu podršku i ljubav. Ali kao da je manje bitna. Kao da nemam ništa protiv da legnem negdje i spokojno zaspim. Zauvijek. Više nemam čak ni snage da zamišljam ljepotu u toj smrti.
Kao da se predajem...
Post je objavljen 24.11.2007. u 19:19 sati.