Svanulo je novo jutro. Ona se diže, i sjeda na krevet. Kao i svako proteklo jutro, u suzama se budi. Ovaj put njega je sanjala. Bila mu je u zagrljaju. Ali kad su krenuli prema poljupcu, znala je da nije java, i probudila se, da se ne bi još gore osjećala.
Sprema se. Starci joj žugaju da će zakasniti na bus. Ali ona kao da ih ne čuje. U školi profesori joj dižu živce. A njoj je samo on u glavi. Bez prestanka misli na njega i na sve što se dogodilo. Žao joj je, dosta mu je lagala. Sad samo traži oprost, drugu priliku, ali čak ni to, samo da, kad je vidi, ne skrene pogled kao da je ne poznaje...samo to...ali na njenu nesreću, izgleda da je i to puno.
Zvonio je zadnji sat. Kući joj se baš i ne da ići, a mora. Ide polako do stanice, spuštene glave a misli su joj tko zne gdje. Diže glavu jer joj se učinilo da je nekoga vidjela. I stvarno je! Njega! Pogledi su im se sreli. Ali ovaj put on se nasmijao! Nakon tolike patnje, vidjela je dugo očekivani smješak. Od sreće pustila je suzu, ali ju je sakrila da on ne vidi. Sad bez kamena na srcu i slobodne duše, mirno je nastavila svoj put. Točno tada neka gužva se odvijala na cesti, ali ona je samo mislila na njegov smješak. i prelazeći preko ceste, nije obazirala je li crveno ili ne. Ali na žalost, mahniti vozač nju nije ni ugledao kojom brzinom je vozio. I u tom trenu nesreća se dogodila...ležala je na cesti, puna krvi, dok se mnoštvo skupilo oko nje. Na izmaku svoje snage, još je razmišljala o onom osmjehu, kad se pojavio on kraj nje i suzu pustio. Ugledala ga je i samo rekla:"Hvala...". U toj sekundi, sa ljubavlju u srcu, dušu je ispustila.