Sa moga se prozora ne vidi Sljeme
Snježna oaza nad vrevom grada
Koji svojim svjetlima neona
Daruje život svim dušama
Bolje od onog probušenog balona
Na kakvom studentskom tulumu
Ne; moj se pogled prostire ravnicom tuge
Noći su ovdje tako prokleto hladne
Prokleto hladne i suviše duge
Jer, s moje ponistre ne vidi se more
Obala, otoci, ni u zaleđu gore
Nema tu strankinja u pareu
Koje, kao u modnom defileu
Paradiraju poput božica
Dok se i zemlja otvara
Pod lakim korakom njihovih nožica
A moj pogled?
I dalje luta onom istom ravnicom
Dok ne zapne na nekoj ogradi
Okruženoj bodljikavom žicom…
Ali svu bih tu muku ja prešao u skoku
Samo da odraz tvoj zablista u mome oku
Post je objavljen 21.11.2007. u 12:51 sati.