Prazna duša, probodeno srce. Riječi koje te bole samo se nižu. Život ti se sastoji od samih poraza. Pokušavaš to prikriti, smiješ se, a u duši vrištiš, plačeš, moliš za pomoć, moliš da sve nestane. Moliš da iskineš te stranice života, zaboraviš ih i kreneš dalje. Život je pakao u kojem moraš imati snage dignuti glavu i pratiti sve naredbe koje se samo nižu, samo te pogađaju, samo ti zavaravju srce.
Te sve riječi koje bole, koje ti taknu dno duše, koje ti zabe nož duboko u srce... Ne brišu se... Ostaju zapisane.
I kako krenuti dalje?
Snage za primati poraze više nemam. Počinjem živjeti kao lutka bez osječaja-prazna sam. S istrgnutim srcem, s ne postojećom dušom. Trebam ono malo vremena koje mi je život podario, a gledam kako ono ipak odlazi i stojim, bez pomaka. Nemam snage za dalje, nemam dušu za pomaknuti se, nemam srce za još jedan ubod. Osjećam se kao da sam u sredini nekog napada, u sredini bola.
I ne znam više što mi je činiti, kako dalje. Moj je život samo jedna tamna sjena kojoj se ne raspoznaje niti početak ni kraj, koja ne nalikuje na išta lijepo. Mrčna, izobličena, prazna....
Želim se probuditi iz ovog sna, probuditi u drugom svijetu. Svijetu ljubavi. Bez boli, bez patnje, bez suza. Želim da mi duša ne vrišti, imati onaj zadovoljni osmjeh, imati uopće razlog za osmjeh.... Postoji li netko tko želi oživjeti ovu lutku, tko joj želi vratiti srce, unijeti bar malo svjetlosti u dušu, prikriti mračnu sjenu.............
Post je objavljen 20.11.2007. u 15:55 sati.