Ležala sam u krevetu jednog poslijepodneva. Kiša je padala, vjetar puhao, usred bijelog dana sve se smračilo i povuklo u sebe. Dok sam ležala ispod pokrivača iščekivajući bar desetak minuta sna, začula sam melodiju... Melodiju svog djetinjstva. Kao mala imala sam jednu bebu koja je tu melodiju svirala kad god bih ju stisnula i koja je bila uvijek uz mene. Tu sam istu lutku bila izgubila i nikad ju više našla nisam. Preboljela sam to, no ta je melodija uvijek bila u nekom kutku mene. Sad mi se ponovno obratila. Potaknula me na razmišljanje o tome kako je ono bezbrižno razdoblje samo preletilo pored mene, nikad ne otkrivši mi pravi razlog zašto to nije moglo zauvijek ostati tako. Sada kad znam odgovor zahvalna sam toj melodiji što me je još jednom posjetila i na kratko se ponovno sjedinila sa mnom. Bila je kraj mene par minuta, a nestala je pojavom moje prve suze. Znači li to da me nije htjela zapamtiti takvu jer sam uvijek bila drugačija nego što sam sada ? Ili je jednostavno smatrala da je to nešto što moram riješiti sama kao zrelija osoba ? No jednom znam - moja su joj vrata uvijek otvorena i moj je dom uvijek spreman ponovno ju primiti.
Post je objavljen 10.11.2007. u 14:38 sati.