Nadan se da će ovu pjesmu on jednoga dana pjevati meni...
Mozda jednoga dana shvati... Koliko me povrijedio...
mozda jednoga dana shvati koliko ga volim...
Volim ga više od života... Ne postoji to što mi može napraviti, uvreda koju mi može izreći da ga prestanem voljeti... Pokušavam ga zaboraviti... Mrziti... Ne voljeti barem.. ne ide... ova ljubav... srce mi ne da...
Bože gdje si sad? Zašto? Zar su stvarno sve prave ljubavi nesretne? Ako jesu, moja je sigurno prava....
Strah me je... Ne znam se boriti sama... neznam sama...
Nisam naučila... godina dana... zar sam svaki dan bila sama? I onda kad smo bili u vezi?
Nije me zaslužio... Nije me zaslužio čovjek ko on....
I zbog toga sam tužna....
To me boli... Jer ga volin.. A ne zaslužuje me... Ja to znan... srce? Nikada nece shvatiti... Voljet cu ga do kraja... Ne znan drugacije.. Cini mi se da bi i sada trcala da mi se samo javi... da dođem.. na kraj svijeta... evo me... smo da se spremin...
Evo me... jer ga volin... volin ga bez obzira na to što mi je napravio i koliko me je povrijedio... što je više ranjavao moje srce to je ljubav prema njemu jačala...
živjeti moram.. dok Bog ne kaže dosta...
oni trenuci... svaki lijepi trenutak proveden s njim, možda mi budu dovoljna snaga da nastavim bez njega... ova ljubav za njega koju čuvam u sebi i koju mu više nikad ne smijem iskazati, izgovoriti, pokazati možda mi ona a snage... barem trunčicu da nastavim dalje bez njega. da se borim bez njega...
da se pravim da volim drugoga... da ovu jubav u sebi nikad nikome ne poklonim... ni svojoj djeci.. jer s drugim ju ne mogu zamisliti.. ako ne mogu s njim.. necu s nikim...
nikad...
vjecito sama...
ja i ljubav u meni.
Post je objavljen 04.11.2007. u 22:10 sati.