Kako je moguće da nakon dana koji je bio ispunjen druženjima i smijehom,
dodem kući, zatvorim se u svoju sobu i ne uspijem zaustaviti suze..
kako je moguće da se ljudi raduju tuđoj nesreći, kako je moguće da ostvaruju svoje ciljeve gazeći druge..
gdje je onaj savršen svijet u koji sam se kao dijete žurila ući..
gdje je nestao svijet ljubavi u kojem sam proživjela djetinjstvo..
zašto me čudno gledaju dok se divim lišću koje pada i svakom zalasku Sunca..
zašto se svi žure odrasti, biti ozbiljni.. zašto svijet ne gledaju srcem koje jedino dobro vidi.. svi mi kažu da gledam svijet kroz ružičaste naočale, govore mi kako ne postoji princ na bijelom konju, govore mi da bi trebala manje sanjariti..
gdje su osobe s kojima san odrastala, osobe koje su vjerovale da mogu ostvariti sve što požele..
zašto su odustale od svojih snova.. zašto se ne bore.. zašto su dozvolile da ih razočaranja zatvore i obeshrabre.. kako je moguće da neki ljudi opravdavaju prevaru.. zašto se svađaju.. zašto ne vjeruju u ljubav.. zašto...
Volim biti u duši dijete i ne želim da mu ruše snove.. ne želim da osjeća bol i da izgubi pogled na svijet u kojem ga sve oduševljava i raduje. Pozdrav mojoj anji i ines koja je u dubrovniku, voim vas puno.. pusa svima.. by Anita
Post je objavljen 31.10.2007. u 22:12 sati.