Marketing
Misli u magli...
Sjedim nijemo i čekam...
Pogled mi se umorno gubi
negdje u maglovitoj daljini
sumornog jesenjeg jutra...
U tijelo mi se već danima
uvlači neka uspavljujuća
hladnoća osamljenosti...
Sve moje nade da
srcem će mojim ponovno
odzvanjati najljepše note
pjesme što skladasmo je zajedno
dodavajući svakoga dana
po jedan sve nježniji takt,
gube se lagano i
uranjaju u ovo olovno sivilo nespokoja
što hladnoću neku čudnu
tijelom mi razlijeva...
Da li sve bilo je iskreno,
pitam se sada...
Da li ti više riječi
mog srca
ne znače kao nekad...
Da li za tebe bio sam
tek jedna usputna stanica
kojom projurio je
tvoj vlak života,
ostavljajući za sobom
sve moje uskovitlane mašte,
želje mog ludog srca,
moje iskonske snove o sreći
što na trenutak učiniše mi se
da ću ih konačno budan odsanjati
u zagrljaju sa tobom...
Ipak, nijemo ću stajati
još neko vrijeme
na ovom peronu osame
pogleda okrenutog k tebi...
Pa neka se vjetrom sudbine
podigne sva prašina surova,
neka mi oči i zasuze,
ali nikada ih neću zatvoriti
pred okrutnošću igre sudbine
što na trenutak mi se nasmiješi
dovodeći mi tebe iz sna
u najstvarniju stvarnost...
I nisam nesretan...
samo sam tužan i osamljen,
ali i dalje čvrsto stojim
na putu za kojeg znam
da jedini je ispravan,
na putu koji će me jednom odvesti
do grada u kojem ću ponovno
pronaći svoje osunčane snove...
Post je objavljen 30.10.2007. u 12:34 sati.