Pokušavam reći nešto... Više...
Onako...
Da produbim ocean riječima i snagom misli sagradim most.
Da srcem vidim nevidljivo i pomaknem planinu...
I sad... Znaš...
Ma da smo i obični, to bi bilo samo uredu.
Ovako - oduvijek je tako.
Onaj dodir kojeg koža ne osjeti.
Onaj od kojeg duh postane svoj...
Od kojeg se reflektira svako dobro djelo.
A sada - lezi kraj mene...
To je zapovijed. Manja od želje.
Iako to znaš, al` moram ti reći:
mi smo tisuće godina stari. Onako, davno zaboravljeno - stari.
Ali... Oduvijek je tako.
Post je objavljen 29.10.2007. u 14:14 sati.