Ante je volio Svisvete. A iza njih je odmah Dušni dan, milina. Dva dana, a najčešće i dva prije te dva poslije blagdana, rijeke ljudi hodočaste na grobove svojih najmilijih. I Ante je poštovao mrtve, držao se i one „o mrtvima sve najbolje“, no nije iz tih razloga u hladne dane početkom studenog skupljen stajao uz ogradu.
- Ovo su dani kad meni posao blista! Ti me ne razumiješ, jel' da? Nećeš se ljutit što ja sad ovdje sjedim? – šaputao je Ante jedne večeri pred blagdane, stišćući u krilu polupraznu bocu rakije. Na ploči uz njegovu pisalo je nečitko ime, jasno su se ocrtavale jedino godine: 1903. – 1993.
- Bome, lijepu si ti starost doživio! – progunđao je zavidno. Ante je bio kradljivac svijeća i cvijetnih aranžmana s grobova. Gradska groblja ionako nisu bila pod nadzorom, a ako bi ga u njegovom zlodjelu i sreo komunalni redar, obično bi ga samo upozorio i produžio svojim putem. Prave razmjere Antinog posla oni nisu znali, a upravo je u tome bila tajna njegove profitabilnosti – nisu ga doživljavali opasnim. Za to je vrijeme on radio danonoćno.
- Čuj, prijatelju, od nečeg se mora živjeti. A ja sam na sve vas navikao, kao i vi na mene. Predugo sam ovdje – govorio je tražeći samilost.
Ante se na grobljima skrivao od policije jer je pijan bio sklon sitnim krađama, skrivao se od svoje supruge jer je pio, a onda se skrivao sam od sebe jer je osjećao grižnju savjesti kad je jadna žena umrla. Posljednjih se godina na grobljima jednostavno osjećao domaće među duhovima.
- Jedino me vi razumijete, jedino mi vi nikad niste kvocali – mrmljao je u bradu, noseći buket cvijeća sa središnjeg križa.
Cvijeće je i svijeće prodavao pred svojom kućom, nekoliko ulica dalje. Spustio bi cijenu za desetak kuna da uništi konkurenciju, a i pedestak je kuna po aranžmanu bila sasvim solidna cijena. Događalo se da pokoji kupac prepozna svoj buket, ali je takve propuste Ante imao samo u početku, kasnije je postao oprezniji pa bi cvjetove pažljivo presložio. Osjećao je ponekad i grižnju savjesti, ali bi uvijek nakon blagdana izdvojio par kuna od zarade i dao u crkvu. Uostalom, tko će kome pomoći, ako ne svoj svome! Ipak je on na groblju – domaći.
P.S. – Uvijek me iznova šokira kad dođem na groblje i vidim da je netko ukrao aranžman koji sam kupila dva dana ranije! Uhvatio me zato neki cinizam pa nastade tako ovaj post! Jedan prigodni, blagdanski.
Post je objavljen 28.10.2007. u 21:58 sati.