Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/denisavdagic

Marketing

Zašto bi visoko obrazovanje trebalo biti besplatno?

Kroz nekoliko godina studentskog aktivizma najčešće sam se susretao s problematikom školarina. Najprije se to dogodilo 2003. kada sam bio šokiran odlukom tadašnjeg ministra znanosti i tehnologije prof.dr.sc. Gvozdena Flege o povećanju školarina od 60%. Tada su gotovo svi skočili protiv te odluke pa čak i Forum mladih SDP-a koji je uz nekoliko unutarstranačkih kritika ipak održao prosvjed ispred Ministarstva znanosti i tehnologije protiv te odluke. Može se reći da je ta odluka koja je povučena pred same izbore utjecala manjim dijelom i na izborni ishod kada je usprkos povlačenju odluke o povećanju školarina od strane predsjednika Vlade Račana, HDZ ponovno došao na vlast. Kasnije odluke o povećanju školarina prepuštene su sveučilištima i manje-više su bez veće pobune studenata i javnosti i prolazile. No, ključno pitanje cijelo vrijeme bilo je i ostalo kamo odlazi taj novac? Odgovori su uvijek bili vrlo zanimljivi, od onih koji su objašnjavali kao to ide za poboljšanje uvjeta nastave (do koje nije došlo barem nikad zbog novca od školarina), pa do onih kojima se objašnjavalo kako su visokoobrazovne institucije pred financijskim kolapsom (što je bilo naravno potpuno netočno). Do poboljšanja nastave ako je i dolazilo, dolazilo je ponajviše radi dodatnih sredstava izdvajanih iz državnog proračuna, a i financijski kolapsi ako i kada ih je bilo rješavani su također iz proračunskih sredstava. Da li su sredstva išla za plaće nastavnika – profesora? Opet ništa, plaće ponovno idu iz proračuna (također državnog). Pa kamo onda idu ti veliki novci, u znanstvene radove i projekte, opet ne, i to financira država, u izgradnju studentskih domova – opet ne, ne moram ni pisati da se to baš niti ne događa. Kamo idu ti novci kojih toliko manjka, u tiskanje udžbenika koji su besplatni za studente, opet ne, ne samo da nisu besplatni nego su i vrlo, vrlo skupi. Nikada nisam bio blizu (odgovora na) tog temeljnog pitanja pa ga niti ne mogu odgovoriti, a sumljam da netko uopće može dati suvisao i realan odgovor. Drugo pitanje, ništa manje ključno od prvog je koliko košta studij, koja je njegova realna cijena? Na to pitanje također nikada nitko nije dao suvisao odgovor, najbolje što su uprave visokih učilišta uspjele bilo je otprilike ovako: pa cijena studija po studentu je ukupna sredstva visokog učilišta podijeljena po broju studenata, ili da to bolje preformuliram, cijena je koliko god uzmemo podijeljeno po broju studenata. Naravno, da naši studiji trebaju biti plaćani nije ni blizu činjeničnom stanju, jer mislim da su šanse da studenta dovedete na studij iz neke zapadne zemlje u Hrvatsku s obzirom na kvalitetu nikakve, vjerujem da bi posjetom nastave na nekim od naših fakulteta zapadni student rezonirao kako bi njemu trebali platiti da sjedi na podu i doživljava maltretiranja od strane profesora (koja su poprilično česta). Dodatno, moramo se pitati da li se treba plaćati velike stručnjake, ali u to bolje niti ne ulaziti s obzirom da na mali broj znanstvenih radova naši znanstvenici spadaju u znanstveno dno dna Europe (nažalost)…

Kada nešto plaćate, onda imate pravo i nešto dobiti za to nazad. Jednom prilikom Sunčica Findak s HRT-a je radila prilog za Dnevnik kada je tražila i moju izjavu. Radilo se o tužbi studenta iz Danske prema sveučilištu koje je studirao, a zbog toga što nije stekao korisno znanje ili tako nešto. Osobno nisam imao što drugo za izjaviti nego da mislim da bih u Hrvatskoj itekako bilo temelja za takvu tužbu. Zašto? Pa studenti koji su tijekom studija imali želju za dodatnim istraživanjem svog polja studiranja mogli su itekako vidjeti da ih studij ne priprema za rad u struci, naravno to se prvenstveno odnosi na studije tehničke prirode.

Dakle, država financira sustav visokog obrazovanja, pokriva osnovne troškove, studijima se ne zna realna cijena, uvjeti nisu ni za ocjenu dobar, a i kada jesu prvenstveno je tako radi državnih sredstava. Znanje koje se stječe nije međunarodno konkurentno (čast pojedincima koji su izuzetci), pa zašto se kod nas studij uopće i u jednom dijelu onda plaća. Pa jedan ugledni sveučilišni profesor mi je jednom odgovorio na to pitanje (neću ga imenovati jer mi je to rekao off the record), a rekao je: "kod nas ti se sve što je besplatno razgrabi trebalo ti ili ne, pa je bolje da se plaća, a uostalom s tom lovom se daju dodatci na plaće, plaćaju domjenci, putovanja…". Da, takav odgovor je došao od uglednog profesora! Naravno, političari su shvatili da nitko "normalan" danas više i ne traži potpuno besplatan studij, jer mladi srednjoškolci jedino o čemu misle je kako se upisati, a oni koji su već studenti su uglavnom pomireni s tim plaćali ili ne.

Famozno iznad svega je to što se studenti dijele na one koji studiraju besplatno (ne plaćaju školarinu) i na one koji studiraju za takozvane "osobne potrebe". Naravno, ovi koji studiraju za osobne potrebe se ni po čemu ne razlikuju od ovih drugih osim po tomu što plaćaju, jer ovi koji studiraju bez plaćanja nisu obvezni raditi za državu kao ni oni koji plaćaju. Da završimo, kada bi se visoko obrazovanje vodilo odgovorno i štedljivo i kada bi ono kao i obrazovanje općenito bilo prioritet za državu tada bi se cijena obrazovanja u visokom obrazovanju mjerila u ECTS-ima ili vremenu utrošenom na studij, a novca bi se našlo kao što se i danas nađe kada postoji realna potreba za modernizacijom i opremanjem. Zanima me samo da li će se za ove izbore i jedna stranka domisliti maloj investiciji za proračun, ali velikoj za budućnost i poručiti: visoko obrazovanje treba biti besplatno jer samo tako svim našim građanima pružamo jednake uvjete za budućnost i samo tako možemo osigurati bolju budućnost za našu zemlju…


Post je objavljen 17.10.2007. u 09:34 sati.