Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hawaiisunset2

Marketing

Motovun

Jučer je LA-VOR organizirao feštu u Motovunu za kraj turističke sezone, a kako naša trgovina nabavlja robu od njih, i moja je obitelj bila pozvana. Stigli smo tamo točno na vrijeme i upoznavali se s ostalima, a zatim sjeli za stol najbliži maloj pozornici. Glazbenici su počeli svirati uživo, najprije lagane pjesme. Pjevačica se trudila,to joj moram priznati, ali sorry, nisi ti za pjevanje. Glas joj je stalno "bježao" i nije znala riječi pjesama, pa je pokušala svojim improvizacijama privući pažnju gostiju. Naravno, neuspješno. Mislim da sam jedino ja pljeskao, iz pristojnosti. Svi su čavrljali međusobno i čekali predjelo. A onda sam vidio Nju za stolom dijagonalno od mene. Pogledi su nam se sreli i nasmiješila mi se. Pomislio sam u prvi mah da ima super frizuru...Nakon predjela glazbenici su opet počeli svirati, ali i pjevati.Sad je to zvučalo puno bolje. A kad su okrenuli na vesele pjesme, najhrabriji su se čak usudili zaplesati na pozornici. Stiglo je toplo predjelo, a nakon njega su moji susjedi za stolom počeli razgovarati o poslu i sličnim temama. Jedna žena, mislim da ima negdje oko 25 godina, bila je ful simpatična. Pričala je sa mnom i ispitivala me o mom životu....Bacio sam pogled na stol preko puta i shvatio da i Ona gleda mene. Nasmiješila se, a zatim brzo skrenula pogled na svoj mobitel. Nakon glavnog jela već smo se sprijateljili sa svima za stolom kao da se poznajemo već godinama,a ne 2-3 sata. Na pozornici se stvorila gužva, pa su i moji roditelji zaplesali. Stolovi su bili sve prazniji. Ona je elegantno prošetala prostorijom i sjela do mene. Upoznali smo se i razgovarali.Tako je lijep glas imala...Čak smo i zajedno zapjevali nekoliko pjesama. Kad je zasvirala Oliverova "Vjeruj u ljubav", pitala me da li želim plesati s njom. Izvlačio sam se na to da ne znam plesati i da mi je bed pred tolikim ljudima, no ipak me nagovorila i izgubili smo se u masi. "Koja sam ja budala! Zašto nikad nisam naučio plesati? " - razmišljao sam u sebi. Pazio sam na svaki pokret da joj ne nagazim na nogu. A Ona je bila zaista strpljiva.Čak me pohvalila da brzo učim. Zaista sam uživao u tim trenutcima. Glazba je utihnula,a slijedila je lutrija. Glavnu nagradu osvojila je jedna trgovkinja iz Poreča. Nakon lutrije većina se počela razilaziti. I Ona je morala otići. Vidjelo joj se na licu da to nije željela, no nije imala izbora. Mahnula mi je na odlasku i još mi se jednom nasmiješila...I to je vjerojatno bio zadnji put u mom životu da sam je vidio. Iz Motovuna ću ponijeti kao uspomenu ovu nezaboravnu večer. Nadam se da će se fešta održati i sljedeće godine!

Post je objavljen 13.10.2007. u 10:02 sati.