Čekao sam za svaki slučaj da Dinamo odigra uzvrat protiv Ajaxa i da prođe naš najveći nogometni derbi kako bi se potvrdila moja teorija o današnjem hrvatskom klupskom nogometu iz prošlog posta. Zajebo sam se, ali dobro, drago mi je.
Serem govna naravno. Nije mi se dalo pisat.
Ništa se ne događa, vremena ustvari imam, ali volje i inspiracije ne. No, za post uvijek može poslužiti neki nemili događaj na brdovitom Balkanu kakvih je svakodnevno na pretek. Jedan takav dogodio se jučer u Srbiji, točnije Novom Sadu u kojem su se sukobili antifašisti i neonacisti. Ovi prvi su mirno prosvjedovali protiv fašizma što se ovim drugima nije svidjelo pa su ih odlučili napasti. Epilog svega je nekoliko ozlijeđenih i više privedenih.
Ne znam za vas, ali mene ovdašnji neonacisti fasciniraju. Uvijek kada pročitam u novinama za neke njihove skupove i razne akcije, navuče mi se smiješak na lice. Možete se sada čuditi, zgražati ili kajgod, ali čekajte da objasnim. Jadni ljudi su za svoje idole uzeli neke od najozloglašenijih zločinaca u povijesti, premda nikome nije jasno zašto. Inače, pod pojmom ''ovdašnji'' mislim na slavenske ljude. Uvaženi gospodin Adolf Hitler je taj ogranak europskih naroda smatrao nižom rasom koja je predviđena jedino da služi Arijevcima, ma štogod se pod tim pojmom podrazumijevalo. To, kao niti činjenice da je najpoznatiji brko u povijesti bio vjerojatno najodgovorniji za smrt milijuna ljudi, ne sprječava dotične Slavene da štuju njegovu ideologiju. Oni također mrze mnoge nacionalne manjine, osobito Židove i Rome i ne slažu se s tuđim mišljenjima kao što je antifašizam.
Jebogaćuko, uistinu me sve to fascinira. Rekao bi čovjek da je nacističko-fašističkim porazom prije više od 50 godina ta ideologija bila osuđena na propast, pogotovo što pobjednici pišu povijest i sigurno će prikazati naciste i fašiste u najnegativnijem mogućem svijetlu. Danas, pola stoljeća kasnije, dobar dio naše omladine su ''ponosne ustaše'', jebu majku svim Srbima, Romima i inima, bez da znaju nešto više o tome koga i što ustvari štuju, a na fasadi moje zgrade se već duže vrijeme ističe oveći kukasti križ s potpisom ''skinheads Zagreb''. Istina, zašaran je, ali to nije baš pomoglo.
I sad vi meni recite koji su to kriteriji kada netko bira idole i formira vlastito mišljenje. Je li to samo utjecaj okoline ili ima i zdravog razuma? Hoće li netko imati muda progovoriti protiv XY stvari ako su svi ostali za istu? Je li bitnije tko je pobio više ''četnika, ustaša, Šiptara'', ovisi kako tko razmišlja, ili neka druga dostignuća? Recimo, jako bi me zanimao odgovor jednog prosječnog nacistića na pitanje zašto se takvim smatra osim što mu je vjerojatno falilo roditeljske pažnje i ljubavi. Ili je neonacizam uvezena ideologija za mladež u cilju skretanja pažnje s gorućih problema društva, koja pada na plodno tlo kad je ono u krizi?
Post je objavljen 08.10.2007. u 20:27 sati.