Dao sam ti jednu dobru godinu života, najbolju možda..
Veliki vračevi medicine rascjepe grudi kao naranču i spuste novo srce u njih, pažljivo, rastvorenih šaka kao da vraćaju vrapčića u gnjezdo, razdvoje skalpelom; svjetlo od tame u mutnom jezgru zjenice; bajaju, pokrenu nepokretno, čudotvore nad ljudima; pa opet....Ni oni nemogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu godinu.
Nikad više.
Ali, proklet da sam, ja sam barem imao dvadesetu i dvadesetprvu, i još neke dvadesete i tridesete, za razliku od dječaka na čije crno uokvirene fotografije svakog dana nailazim na posljednjim stranicama štampe. Oni ostadoše u devetnaestoj, zaljubljeni, zaigrani, zbunjeni, ne dospjevši da svoje olovne vojnike odvoje od olovnih zrna, podmetnutih im u džepove tako bezbožnički.
Ne brate Kaine, ne zovi me u polje; ne mami me da zalud prošetamo minskim poljem moj grešni sivomaslinasti brate. Poturi nekog drugug dobrovoljca na branike svoje neprilagođenosti i nesposobnosti, okači neku drugu metu na svoje kartonske bedeme.
Nema mojih u ovom ratu naših. Znam ne može to tek tako...čičak izdaje, kači se ove jeseni na sve strane, i meni će ga već neki mangup priljepiti na leđa, onako u prolazu, sve tapšući me po ramenu prijateljski.
Razmišljao sam o tome koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje: žalim, ali prestar sam da bih izdao sebe još jednom.
Djordje Balašević
Sve rečeno.. i više ne od toga.. Mislim na tebe. Svake godine u ovo vrijeme jače te osjećam.. Kažu da takvi kao ti ne umiru, da žive vječno u mislima, u srcima, u molitvama. I dalje te nosim u duši.