Taj čovjek me znao bolje od ikog, a nikad ga nisam vidjela. Sve moje tajne, skrivene želje, osjećanja i misli upijao je kao suha zemlja koja čeka kišu. Svaku moju fantaziju spremno je dočekivao i detaljno analizirao, svaki moj loš dan bio je loš i njemu...jednom riječju znao me. A znala sam i ja njega...barem sam mislila tada da je tako...
Dvije godine tipkanja bile su iza nas, dvije godine zajedničkih suza i sreće.
Rijetkima sam dopuštala da me vide, rijetkima se otvarala...najčešće sam se skrivala iza maske, oklopa, koji me štitio od ljubavnih poraza i razočarenja, nisam htjela osjećati ljubav da bi me manje boljelo kada nestane.
Imala sam iza sebe dovoljno životnih promašaja, dovoljno razočarenja i tuge, te sam mu predložila da se nikad ne sretnemo, kako bih se slobodnije i iskrenije prepustila neznancu bez bojazni za tugom koja redovito prati potpuno prepuštanje nekom.
"U redu" prihvatio je moj zahtjev pomalo zadovoljno
"...ali ako ikada poželiš da me vidiš u realnom svijetu, ja ću prekinut svaku komunikaciju bez dodatnih objašnjenja" ozbiljno je odvratio.
Tako je počela naša virtualna komunikacija...Početkom našeg tipkanja nisam ni slutila da će trajati ovako dugo i da će biti tako duboka...nisam ni slutila da potpunom strancu mogu dati svoje srce i to preko neta. Njegova nedostupnost me činila hrabrijom te davala neograničeno povjerenje, znala sam da mi je dozvoljeno sve reći. Kada sam osjećala nešto što ne smijem, s njim se činilo da smijem, kada sam maštala o nečem nenormalnom- s njim se činilo normalnim...s njim je sve bilo tako stvarno i životno lijepo, jednostavno i bez osuda, s njim je bilo sve dozvoljeno.
Volio je sve što radim i mislim, volio je osjećaj moje sreće jer je kroz nju i on bio sretan...nije ništa uzimao za uzvrat, samo je davao, i to ga je činilo ispunjenim.
"Htio bih biti tvoj Dom" reče mi jedno jutro. Nisam bila baš posebno upućena u taj termin pa zastanem pred monitorom.
"Dom?" ponovim nakon kratke stanke...
"Da, to je vrhunac jednog odnosa, a mislim da bih s tobom mogao doći do vrhunca. Život je kratak, a ja osjećam da to želim s tobom" objasni kratko
"Dobro...ne znam što je to ali ako misliš da mogu naučiti, prihvaćam" veselo mu odvratim
"Ne znaš da se tako zove ali ti zapravo to već poznaješ, voliš i osjećaš"
Uskoro je počeo pričati o bdsm-u i svim čarima tog odnosa, izvlačio je na površinu neke moje fantazije, pričao o iskustvima nekih ljudi...Svidjelo mi se i prihvatila sam tu "igru".
Postepeno sam se privikavala da me čovjek kojeg zapravo na neki moj virtualni način i volim naziva kujom, kučkom, da se odnosi prema meni kao prema nekom manje vrijednom. Ja sam tada shvaćala to dosta osobno i nisam razumjela zašto želi upropastiti sve dosad stečeno među nama, no imala sam dovoljno povjerenja za nastavak.
Prvo vrijeme sam željela svog frenda nazad, no kako je vrijeme odmicalo takav me odnos sve više ispunjavao i u njemu sam počela osjećati neke druge stvari do tada meni nepoznate. Voljela sam se po njegovoj naredbi dirati onako kako on to kaže i na način koji on zamišlja, voljela sam odrađivati naredbe koje mi je postavljao a koje su postupno bivale sve teže. U nijednom trenutku nisam to radila u svrhu svog užitka, već Njegovog, a ujedno bi Njegov užitak bivao i moj.
Naša bdsm virtualna veza je trajala još pola godine i buktala sve jačim intenzitetom. Sve smo već prošli zajedno, sva iskušenja, zadatke i kazne. Bila sam sretna i sigurna da takav život želim, i to s Njim. "Normalan" život i sexualna uzbuđenja bez bdsm-a bili su mi nezamislivi i jedno jutro sam mu natipkala u mail-u:
"Gospodaru, mislim da smo došli do vrhunca naše virtualne bdsm veze. Ja želim s Vama ostvariti vrhunac i u realnom životu. Iako je naš dogovor bio da se nikad ne vidimo, ja osjećam potrebu da vam se predam u pravom smislu te riječi. Iako znam da ovim mail-om kršim dogovor i riskiram sve... mislim da to moram. I kao što ste jednom rekli: život je kratak, i osjećam da trebam to da uradim- i to s Vama. Nebitan mi je fizički izgled, nedostaci i mane...ja Vas jednostavno -volim "
* * *
To je bio naš posljednji kontakt...od tog dana ga nisam više čula, niti dobila ikakvu informaciju o tome gdje je, što radi i zašto nije makar vratio nekakvu poruku s pozdravom. Njegov nick je nestao, na moje mail-ove nije reagirao, mobitel isključio... Bila sam povrijeđena i ljuta na njega...a vremenom sve ljuća na sebe...kao da sam izgubila dio sebe njegovim odlaskom. Najgore od svega je bilo to što je želja da se nikada ne vidimo bila moja, a sada sam to tako jako htjela. Predala sam mu dušu i srce i htjela sam i tijelo...napokon sam htjela riskirati sve i osjetiti ljubav...
Prošla je skoro godina dana...Vrijeme je odmicalo i ja sam se počela miriti sa činjenicom da ga više nikada neću vidjeti. Moje ljubavne veze su se svodile na površna upoznavanja i sex, a svaki ulazak u nešto dublje s nekim rezultiralo bi mojim bezrazložnim prekidom. U svakom od svojih ljubavnika tražila sam Njega...bila sam nesretna i tužna i iako je vrijeme činilo svoje još uvijek mi je bio u grudima, duboko zakopan sa tračkom nade u ponovan susret, makar i virtualan...
Jedno jutro upalim računalo i vidim njegov nick...srce mi se uzlupa kao da će iskočiti iz grudi...od straha protrnem ne znajući da li da ga kliknem...i kliknem ga...
"Hy"
"Hy" odgovori
"Zar je moralo onako da završi?"
"Jesi to ti?" upita zbunjeno
"Zar me se više i ne sjećaš?" uvredljivo i razočarano mu odgovorim
"Ne mogu ovako da ti objasnim, želim se naći s tobom"
"Želiš se odjednom naći sa mnom nakon godinu dana? Sjetio si se odjednom da postojim! Moji osjećaji te nisu zanimali sve ovo vrijeme, kao ni ja, nije te bilo briga za neprospavane noći, i uplakane dane koje si mi ostavio ...a mislila sam da smo imali nešto posebno. Ne želim susret s tobom, ne želim te vidjeti, ne želim da me povrijediš kao onda... " počnem da pišem toliko brzo želeći mu u trenu izgovoriti svašta dok su se oči punile suzama...
"Molim te da dođeš na Trg u 20h. Imat ću crvenu jaknu i bit ću ispod sata" odgovori kao da ga nije briga za sve ono što sam počela tipkati...kao da se to ništa ne odnosi na njega...
Počnem da tipkam, međutim on već prekine i nestane u crnilu chata...
Pogledam na sat...bilo je 18h, vani je padala kiša...znala sam da ću otići tamo, znala sam da moram i željela sam to. U meni se miješala mržnja, bijes, ljutnja i sreća što ću ga napokon vidjeti. Bojala sam se tog susreta, i svoje reakcije kad ga ugledam...
20.05h je...stojim pod satom i čekam...nije došao. Pomislim kakva sam glupača i kako sam se opet dala prevariti tako u ljude. Pomislim kako me je čak i virtualno moguće povrijediti...hoću li se ikada moći ikom prepustiti i imati povjerenja u ikog kao u njega, zašto mi je to učinio kad je najbolje znao koliko se bojim ljubavi i koliko mi je snage trebalo da nekog zavolim ko njega, koliko hrabrosti mi je trebalo da ga poželim u pravom smislu te riječi...
"Dobra večer" moje misli prekine ugodni ženski glas djevojke u crvenoj jakni.
"Dobra večer" tiho izustim a na licu mi se jasno vidjelo iznenađenje i neugoda.
"Ja sam Marina, njegova sestra. Znam da ti ništa nije jasno, ali sve ću ti objasniti...da odemo u kavanu, tamo je mirnija atmosfera za razgovor?"
"U redu" rečem zbunjeno i krenem s njom.
* * *
Sjedila je nasuprot meni i nakon nebitnog uvodnog čavrljanja o kiši i vremenu, nekim detaljima o sebi počela je ozbiljnijim tonom.
"Da više ne davim o sebi i glupostima...sigurno očekuješ da ti štošta objasnim..."
"Pa kada ON nije bio u stanju da dođe i objasni mi, bila bih ti zahvalna da mi barem kažeš čemu izaslanik i čemu uopće kontakt sa mnom nakon godine tuge i bola koje mi je priuštio?" rečem pomalo bezobrazno
"paaa, žao mi je što je sve tako završilo s vama ali, ...prije godinu dana on je preminuo. Bolovao je od teškog oblika raka i pravo čudo je što je poživio toliko... Jedva sam mu probila šifru na mail-u i pronašla i nick. Znala sam da postojiš, i da si ga samo ti održavala na životu. Pričao nam je o tebi i žalio što te nikad neće upoznati...volio te...rekao je da osjeća da mu ti daješ snagu za život i da uz tvoju ljubav ne žali što će otići. Osjetio je s tobom ono što neki nikada nisu...ostavio je i pismo za tebe..."
U nevjerici sam je slušala dok su njene riječi počele da mi odzvanjaju u ušima a slane suze u mojim očima nekontrolirano klizile niz obraze.
Otrgnem joj pismo iz ruke, dignem se sa stolice i otrčim plačući vani na kišu...krenem ne razmišljajući ni gdje ni zašto...hodala sam dugo tako izgubljena po Zagrebu ne mogavši suspregnuti suze ni sjećanja na naše cjelodnevne razgovore i mailove, chatove i osjećaje koji su bili tako stvarni i iskreni.
Prošlo je dosta godina od kada sam ga izgubila...nikad se nisam oporavila do kraja od tog gubitka. Izgubivši njega izgubila sam i dio sebe. Udala sam se za prekrasnog čovjeka s kojim imam i djecu, sretan i miran život koji svatko može samo poželjeti.
* * *
Moglo bi se reći da sam sretna, barem onoliko koliko to sebi dopuštam da budem.
Nikada nisam nikog tako voljela kao njega...s njim je otišao dio mene, kao i želja za nečim što nazivaju bdsm...kako bi on znao često nazivati -vrhuncem jednog odnosa...
Post je objavljen 04.10.2007. u 18:34 sati.