Marketing
Yo Pipl!
Eeeeeeeeeeee pipl!!!!!
Ajm Bek Kaz Aj Sed Ajl Bi Bek!!!
Jučer, tj. u subotu opet sam si digla u videoteci neki film.
Postala san luda za filmovima.
Ma bit ću ja glumica (da,da...)
Mislim, da bar!
Ugl. film koji sam gledala bio je
Kraljevstvo Božje
U filmu glumi Orlando Bloom!!!
Weeeeeeeeeeeeeed!!!
Baš je film bia zakoooooooon!
100 % bolji od Eragona.
Iako se Orlando u cijelom filmu samo jedan put
nasmijao.
Ali je film za svaku pohvalu!
I ako vam je dosadno i imate u
blizini svoje kuće (koju možete zamračit kao i ja da bi film bio još bolji)
videoteku, obavezno ga pogledajte!!!
A sad ono što ste čekali!
II. dio moje priče:
- "Diži se! Moraš na trening!" ,s tim riječima me je mater probudila.
Lijeno sam se digla i pokušala otvoriti oči,ali to nije išlo pa sam se jednostavno bacila na krevet
i rekla: "Još samo pet minuta..." Ali kao i uvijek tih pet minuta se pretvorilo u 20 minuta pa
je tako sve kasnilo uključujući i moj trening.
Sišla sam i brzo uzela biciklu te odjurila još brže.Ali je naravno na moju nesreću moralo
na svakom semaforu biti crveno.Skrenula sam desno iza ugla gledajući dolje u lanac
koji je stalno ispuštao čudne zvukove.Našla sam se na podu,bez svijesti.
- "Hej,jesi dobro? Probudi se!" ,netko je govorio triskajući me.
Nisam mogla otvoriti oči ali glas je bio poznat,no opet sam se onesvijestila.Crnilo,samo
crnilo je bilo pred mojim očima.Mutni razgovori,koje povremeno mutno lice,ljuljajuće tlo.
Samo sam ležala osjećajući jaku bol u ruci te pulsirajuću bol u mojoj glavi koja je još
uvijek jenjala.Osjećala sam se kao da lebdim.
Otvorila sam oči,napokon,i našla se nanekakvom krevetu u bijeloj prostoriji.Ubrzo sam shvatila
da je to bolnica.A bolnice mrzim,uvijek imaju onaj isti smrad koji podsjeća na bolest
zbog mnogobrojnih ljekova.Ali za malo se nisam opet onesvjestila kad sam shvatila da pokraj mene
sjedi Ares.
- "Jesi dobro?" ,upitao me te sam shvatila u koga sam se zabila s biciklom.
- "Ha? Ja? Kako? Um,koliko sam već ovdje?"
- "Ma samo sat i pol,pošto smo i bili blizu bolnice odlučio sam te za svaki slučaj odnijeti
unutra.Barem da dođeš k sebi."
- "Hvala,stvarno nisi trebao."
- "A ne,nego bi te ostavio da ležiš na cesti." ,malo se nasmješio.
- "A čuj,pa,ovaj,ma hvala." ,zbunjeno sam se i ja nasmijala.
U tom trenutku je ušla jedna od medicinskih sestara,već je bila nervozna.Mislim pa ko i ne bi da
ima takav posao,brinuti se o raznim starim i bolesnim ljudima.Ne,ja to ne bi mogla,ježim se
i na samu pomisao ranog ustajanja rano ujutro samo kako bi morala nositi hranu,ljekove i
presvlačiti bolesne ljude.
- "Oh,vidim da ti je bolje.A i nije ti baš nešto bilo pa bi te molila da napustiš krevet
kako bi netko drugi mogao doći."
- "A evo idem." ,ustala sam se iz tog kreveta s glupom pomisli da je možda i neki starac
umro na njemu.
- "Evo ti torba." ,Ares mi je dodao torbu sa stvarima za trening i otvorio mi vrata.
- "Kako to da si ostao sa mnom? Zar ne trebaš kući? Negdje?"
- "Kući ću kad oću. Mislio sam da je najbolje ostati s tobom,bar te znam."
Uputila sam mu čudan pogled,a zatim smo izašli iz bolnice i krenuli prema mojoj kući.
Opet nismo ništa govorili.Skroz do moje kuće nismo progovorili niti jednu jedinu riječ.
- "Očeš večeras vani?" ,upitao me je pred mojom kućom.
- "Oću,ali moram usput otići po jednu prijateljicu."
- "A da ja dođem prvo po tebe? Samo reci u koliko sati."
- "Može. Negdje oko 19 i 15 ,O.K.?"
- "O.K."
- "Dakle,vidimo se onda navečer!" ,da bi izbjegla nelagodu brzo sam mu mahnula i otišla
u kuću.
Hvala Bogu da je bila subota, i da nema škole.Cijelo vrijeme sam čitala neke knjige na engleskom
dok nisam zaspala ponovo.Čudno ali to mi se događa da čitajući usred popodneva zaspem.
Čitala sam knjigu Misery od Stephena Kinga,fora je i baš sam se bila uživila u nju.Iako bih
ženu koja je zarobila ne milo svog najdražeg pisca,kojemu su obadvije noge bile polomljene,
najradije ubila.
Dosađivala sam se, barem sve dok nisam shvatila da je vec 18 i 45. Brzo sam spremila sve stvari,
i počela se spremati za izlazak. Već u 19 sati sam čula zvono. Naravno, bio je to Ares.
- "Ej!"
- "Ej..."
- "Jel ti smeta što sam došao malo ranije?"
- "Ma ne smeta. Samo me pričekaj tu u dnevnom boravku dok se ne sredim."
- "Super, i ne trebaš se žurit." ,dodao je sjedajući na jednu od stolica.
- "Pa da ti iskreno kažem, nisam ni mislila. Ionako uvijek kasnim."
Skupila sam nekih dvadesetak kuna tek tako da imam i pozvala Aresa da idemo.
Kada smo izašli uputili smo se prema kući moje prijateljice Kristine, ona ima prekrasnu kuću
s velikim vrtom punim cvijećem. Prije je živjela u stanu i uvijek maštala o kući, a onda se prije skoro dvije
godine preselila u kuću o kakvoj je sanjala. Došavši do njene kuće pozvonila sam na vrata, dok je
Ares čekao ispred dvorišta. Ubrzo je izašla skačući po stepenicama.
- "Eeeeeeeeeeeeeej!!!" ,viknula mi je kao i svaki put kad bi se našle.
- "Eee Kikyyyyyy!" ,zagrlile smo se u znak pozdrava.
- "Bom Chicka Wah Wah!" ,shvatila sam da je vidjela Aresa te sam se nasmijala njezinoj reakciji.
- "Ko ti je komad?" ,upitala me smijući se.
- "To je Ares, Ares ovo je Kristina, tj. Kiky."
- "Drago mi je." ,uljudno je Ares rekao te pružio ruku Kiky.
- "I meni također."
Otišli smo prema školi gdje smo se trebali naći s Ivanom, Majom, Anamarijom (Anom) i Hanom. Bilo je neuobićajeno
to što je Kiky cijelim putem šutjela. Ja nisam izdržala tu neugodnost šutenja pa sam prasnula u smjeh
bez razloga. Događa mi se, pa tu nije bilo ničeg čudnog.
- "Aki!!!!!!!!!!!!" ,nadimkom su me dozvale sve četiri frendice.
- "Eeeeee pipl!" ,odvratila sam im sa pozdravom 'šakom od šaku'.
Upoznala sam Aresa s njima te smo neko vrijeme samo pričali dok nije došlo još frendova.
Neki su bili iz mog razreda, a neki iz druge smjene, ali su svi kul likovi. Predložili su da igramo lopova i
pandura. Prvo smo se nasmijali toj gluposti, ali se onda moja ekipica dogovorila pobjeći negdje u grad dok nas
ostali glupasto traže oko škole. Ares, Kiky, Ivana, Ana, Hana, Maja i ja smo bili jedna ekipa, pobjegli smo u grad.
Šetajući se Ivana, Ana, Hana i Maja htjele su u Funky Fisha, a mi ostali ne. One su otišle a nas četvero smo nastavili
šetati se Kalelargom do Donata. Ares i ja smo stalno pričali pa nismo ni skužili da su nas Kiky i Ivana napustili
negdje na polovici puta. Naravno, znala sam što su s time mislile. Ipak se nisam protivila tome.
Došli smo do morskih orgulja, vjetar je puhao pa se muzika još jače čula. Sjeli smo jedno do drugog
na stepenicu najbližu morem. Pokušavali smo brojati zvijezde koje su pritom sjale poput bisera, a Mjesec
pun i veličanstven obasjavao naša nasmješena lica u trenutku radosti. Brojala sam i smijala se dok
je Ares namjerno govorio krive brojeve smetajući mi.
Nakon 17 pokušaja brojanja zvijezda odustala sam. Tada je Ares izvadio svoj mobitel iz džepa i
pustio pjesmu Nothing Else Matters od Metallice, nakon koje je slijedila pjesma Wasting Love od Maidena.
Osjećala sam se kao nikad do sada, prije mi je srce pucalo od hladnoće,a sad nakon samo dva dana
puca od ljubavi. I to prema nekome koga sam upoznala tek prije dva dana. Sve mi se ipak činilo
tako ne stvarnim. Kao da je sve to jedan veliki san. Ali nije, to je nekim čudom bila stvarnost.
Možda se ipak isplatio onaj Ivanin savjet da čekam, te da će se s vremenom i meni dogoditi nešto
lijepo. Samo ja u to nikad nisam vjerovala, sve do sad.
- "Baš je lijep ovaj Zadar."
- "Aha, nekad me stvarno očara ljepotom."
- "Šteta što nemamo nekakav fotić ovdje."
- "Ma nema veze, bit će još ovakvih dana."
- "Da, nadam se, ali nikad se ne zna, i sama si rekla."
- "Pa jesam, ali sad to nije važno."
Sjeo je bliže meni i zagrlio me, a ja sam samo prasnula u smijeh.
- "Što je bilo? Jesam napravio nešto krivo?" ,zabrinuto je upitao.
- "Nisi, samo me nekad uhvati da se svemu smijem, a s time i pokvarim prekrasan trenutak."
- "Aha!" ,nasmijao se i ponovo me zagrlio.
Svirala je pjesma Knockin' On Heaven's Door, i to baš onaj mirni i lijepi dio. Dok smo mi gledali u svijetla
iz mjesta Preka. Ponovo me je poljubio te još jače zagrlio. Taj prekrasan trenutak će mi zauvijek ostati
urezan u srce. I makar sve to ne potrajalo onoliko koliko ja želim, znati ću da sam i ja dobila
priliku, da sam jednom u životu bila toliko sretna. Zatvorila sam oći poželjevši da ovaj trenutak
dobije cijelu vječnost.
Btw. Ova moja priča je samo moja mašta!
To se zapravo nije dogodilo!!!
Do-sidenja!
Post je objavljen 30.09.2007. u 11:40 sati.