Kao što možete primjetiti, nastupila je promjena na Odsjeku za glazbu Medovog bloga... Zalijepio sam se kao izrazito nervozan morski priljepak na album Norah Jones, „Feels Like Home“. Radi se o jazz (ili da ubijem mood i napišem džez) albumu iz 2004. godine i pjesme su da ne mogu biti bolje... Sljedeće što ću staviti u box će biti stvari s najnovijeg albuma „Not Too Late“ koji je izašao ove godine. Poslušajte „Sunrise“, njome započinje album i neobično je lijepa, uostalom kao i sve pjesme s albuma pa toplo preporučam svima koji vole „pitak“ ženski glas i soft jazz ugođaj...
No dakle, da izronim iz melodije koja mi ne da spavati i pljesnem po stvarnosti? E pa ona mi je veoma kvrgava lately... Pokušao sam se natjerati položiti sve te ispite i krenulo je dobro jer sam nekim čudom (rekao bi On s velikim NJ: „Na lijepe oči“) izmuzao iz bakice Ru(k)sak peticu na usmenom i sveukupno vrlo dobar iz anatomije i morfologije što me neobično veseli, ako uzmemo u obzir stvar da sam odjavio kemije i osudio se na treći semestar aminokiselina i stehiometrije all over again...
NO nastaju problemi s Bolognom i njenim vražjim procesom... Nitko ništa na našem faksu ne zna, koga god pitate dobivate samo bezumno slijeganje ramena i odmahivanje zlatnim uvojcima (u slučaju dragog asistenta iz anatomije). Ako se kojim slučajem odlučite obratiti nekom višem organu, on vas strijelja pogledom kao da vam želi poručiti da prestanete gurati svoj abnormalno dugi nos (da, pogodili ste, fraza je iz „Harryja Pottera“, ako se sjetite „Mape za haranje“ i Snapea...) u područja koja za to nisu namijenjena.
Tete u referadi također vježbaju svoje plećke i uzdižu ramena na visinu Triglava, kažu kako im je to sve novo i da nitko ne zna što da rade s onim manje sretnim koji nisu dali sve ispite iz prve godine. Zatim jedna od njih gubi ono malo razuma i počne pizditi kako bi mi to trebali znati, mi koji smo tek u ovim vodama godinu dana, za razliku od nje koja je već pustila zračno korijenje u onoj kaljuži od referade na Rooseveltovom broj 6.
Čovjek za kojeg nikad ne biste rekli da je dobar u duši vas iznenadi svojim pristupom problemu i brizi za studente koje inače tako sočno vrijeđa na ispitima, svim raspoloživim sredstvima u svom proćelavom arsenalu uvreda. Kaže vam kako gospon dekan i njegovi prodekani sastanče po cijele dane da bi na kraju osmosatne prepirke donijeli odluku da ručak naruče ipak kod „Rubelja“, a ne onog tipa koji drži ćevape na početku Tkalče. Dok se dave u lošem kolesterolu koji će ih ionako doći glave (ili srca) na kraju, mi jadni mali štakori čekamo da vidimo kako će gospoda masnih ruku baciti kocke. Lijepo li se čovjek osjeća kada zna da mu sudbina visi o nekoliko žila koje vire iz nedobro samljevenog šišćevapa.
Odete li slučajno kod svoje studentske voditeljice za prvu godinu biologije, prvo vas potpuno dotuče spoznaja da su njena vrata zaključana apsolutno svakom bravom na ovom svijetu. Dok se djetinje naivno čudite kako to da nje nema baš kad vama treba, već spomenuti asistent vam s cerekom na gubavim ustima govori da je miss Šušteljava na Međunarodnom kongresu botaničara. Isprva iako šokirani činjenicom što tako nešto uopće postoji i što ste spoznali da je novac poreznih obveznika pošao na organizaciju još jednog skupa bez kojeg je bilo nemoguće zamisliti daljni bitak na Planeti sjbnih želja, od sveudilj nacerenog asistenta dobivate „to vam je tak, kolega“, kao odgovor na svoje jade...
Veoma nabrušeni na cijeli sustav koji vas podjbva uzduž i poprijeko, te povremeno i po dijagonali, odlučite uletjeti u ured prodekana za nastavu i protestirati dok ne dobijete zadovoljavajuće prazno obećanje da će se sve srediti... Šok i nevjerica vas samilosno gledaju dok vaš mozak pojmljuje kako prodekan gospodin Tibijaš (or what`s his name) „prima“ samo ponedjeljkom. Kada daje, nisam htio saznati.
Ništa, razočaran u državu i majmune koji se češkaju i uspoređuju veličinu svojih banana dok narod pati pod čizmom talijanskog gradića koji nije niti sanjao kakve će probleme donijeti tranzitnoj zemlji iz koje su već i pacovčine počele bježati, predosjećajući lelujanje razigrane smrti, doznajem od kolege kako ćemo (možda) ipak upisivati semestar po semestar. Divna vijest jer bi to značilo kako ću srediti drugu godinu bez repova koji će me pratiti uokolo gdje god ja zamahnuo s riti... Ali budući da više ne vjerujem niti pojmu riječi „vjerovati“, odlučio sam pričekati moćni ponedjeljak da se mogu nafreško živcirati oko iste stvari.
A sada priča o tome kako je Medo postao heroj Novog Zagreba...!
Naime, Medo je jučer pokupio (konačno) člansku od GKZ i smjesta s njom pohrlio u knjižnicu koja se nalazi točno preko puta ulaza u zgradu (koja divota).... Na pitanje imaju li „Kronike o Amberu“, žena se počešala lijevom rukom po trećoj sisi i zatim to isto priuštila tipkovnici kompjutera ispred sebe... Nakon nekoliko minuta koliko je bilo potrebno da pronađe sve tipke i pritisne ih zadovoljavajućim redoslijedom, obznanila je Medu kako kompjuter nikad čuo nije za to, a bogme ni ona.
Medo se pomiri sa sudbinom i počne roviti po policama. Inače se nikada nije snalazio po librarijskim markacijama ali barem sada nije imao problema s time jer dotične NISU POSTOJALE.... Barem ne na onom dijelu koji je Meda zanimao. Pronašao je Kinga nabacanog među trećerazredne pisce i spisateljice, te među „Političke situacije u Jugi dok je Jovanka barila Tita“ na polici odmah pored Staljinove biografije, sa slikom dotičnog tiranina koja ga prikazuje kako stoji na hrpi ruskih leševa i globa kosti. Ma da...
Pronašavši dvije knjige koje su dio jedne trilogije (koje mi uopće ne leže i vratit ću ih nepročitane jer mi se niti najmanje ne sviđaju), odlazi Medo do pulta da preda knjižničarki ulov.
U međuvremenu njegovo ćoravo oko primjećuje bebu žohara kako radosno trčkara prema rubu stola i zapada za ekran kompjutera. Teta librarian primjećuje da je Medo primjetio i započinje priču kako taj zločesti žoharić sije strah i trepet među knjižničarima već dulje vrijeme. Zamoli žena Meda da se riješi nasilnika jer ona nema dovoljno moći da se odupre tako opakom protivniku.
Medo se usprotivi tome i zamoli ženu da mu pronađe neku kutijicu u koju će spremiti opressora i dopremiti ga doma u dubinski. Žena skoro pa pada u nesvijest dok Medo hvata žoharića koji svom silom nastoji pobjeći natrag u ženin dekolte koji bezrazložno visi na stolu.
Nakon tri minute žestoke borbe, nakon što je neprijatelj na napad uzvratio svim raspoloživim sredstvima i nije uspio, biva poražen i sigurno hermetički zatvoren u kutijicu od Kinder Surprisea. Povici i zaglušujuće klicanje pratili su Meda dok je izlazio iz knjižnice, noseći tog opakog tiranina, konačno poraženog...
GENERACIJE će pričati kako je Medo the Dobri spasio rasu knjižničara klana Novi Zagreb od zvijeri koja je toliki danak u živcima i krvi uzela... Dok se pišu ode s Medom herojem, Medo heroj samuje doma i piše post i pita se... Pa da parafraziramo uglednog i veleštovanog anonimusa: „Koji k**** uopće znamo??“
Post je objavljen 21.09.2007. u 00:16 sati.