-Što se dogodilo?
-Ma ništa. Pusti temu.
-Pa što je bilo? Jel rekao išta? Barem nešto?
-Nije. I nije ni trebao. Tvrdoglav je ko mazga.
Zavalila se u naslonjač i pokušavala dokučiti što se zbiva u njegovoj glavi. Na trenutke je bilo dobro, na trenutke se rasipao svijet. Nikako nije mogla shvatiti njegove niti za koje se hvata i kroz koje poima svijet. Sada se već borila s mišlju kako ga nikada neće ni razumjeti. Iz nekog čudnog razloga prešućivao je podosta toga. Namjerno.
Živcirala ga je njezina konstantna želja da se otvori, da dovrši temu do kraja. Bio je čudna osoba. Toliko zatvorena kao da se boji što će otkriti o sebi nakon što pročita vlastite riječi.
-Pričaj mi o ženama, hajde…
-Nisam u školi, ne pišem na zadanu temu i nisam kod psihologa!
Bile su to najčešće njegove izjave pomoću kojih se naglo uvlačio natrag u svoj oklop i ona je ostala razočarano gledati u to što mu je učinila. Ponovo. A sama njegova reakcija učinila je upravo onaj korak s kojim se udaljavaš ili kao kada roditelji viču na dijete, a ono nije baš ništa toga trena skrivilo i svojim plahim i zbunjenim pogledom pokušava riješiti rebus načinjen od povika i mahanja ruku majke. Koliko god se trudila nije razumjela. Nije bilo suđeno da shvati. U jednom trenutku više nije inzistirala na želji. Povlačila se od teme, bacajući je kao staru pročitanu knjigu u vatru.
-Volio bih te vidjeti. Taj jedan pogled u tvoje oči je dovoljan da sve znam… Samo to… Nakon toga se više ne mora dogoditi ništa.
Bilo je tu još ponekih stvari kroz koje je tvrdio da je to samo to i da nakon toga može otići. Pokušala je razumjeti kako možeš otići nakon što upoznaješ sve te sitne djeliće nekoga? Kako možeš uopće misliti da će biti lakše otići samo zato jer si vidio? Zato jer si čuo. To je za nju bila fraza. Kao kada posložiš sve puzzle i nasmiješiš se onoj zaokruženoj slici koju si dobio i najednom se stvori netko i u šaku grubo uzme jedan dio… Nikada više ne vidiš cjelinu. To više nikada nije ono što si stvorio.
-Jesi li ga vidjela?
-Nisam.
-Pa zar nije bio neki dogovor oko toga?
-Je, ali… iskomplicirali smo cijelu priču i eto.
-I eto? Kakav je to odgovor?
-A nikakav. Kaj me pilaš?! U jednom trenutku rekao je: dosta! I kraj balade..
-Dosta? Dosta? O jebote, zar? Dosta???- počela se glasno smijati- Zamisli ti njega, dosta, jel? Svašta.
-Ajd prestani više.
-Ne, ne, ne… mene zanima kad si si ti počela dopuštati takav nivo razgovora?
-Ne znam. Prestani!
-Vidim da ne znaš. I što sad?
-A ma, ništa. Kaj ti je, ženo?! Nećemo se vidjet i bok! Ionako je rekao da neće reći ono što mora! Zamisli, ono što mora! On mora! Ma, jebote, mora! Koga vraga mora? Ništa nitko nije morao. To je ionako bila njegova ideja, a ne moja. Ma, briga me. Vjeruj mi da me briga.
-Svašta…
-Je, svašta je! Tvrdoglav je i inatljiv za poludit. Ne znam više kome se inati, meni ili sebi… Uostalom, pa nije meni jedinoj žao. Danas sam čak postala i velika i patetična i… Ma, nemam pojma što mi je sve nadrobio. Tražila sam neko objašnjenje nečega, naravno, završio je tu priču. Klasika. Ni- jel si shvatila? ni- jel ti jasno?, ma, ništa! Ko da sam balavica. I ja sam se promijenila. Gluposti…
Završila je razgovor ustavši se i natočivši si kavu.
-Kakav nam je danas plan?
-Ne znam. Malo sam u gužvi.
-A tko nije?- rekla je to više nekako prostoru u šalici nego njoj.
-Hoćemo na zrak?
-Mogle bi. E da, ajmo na nasip gore. Nismo dugo bile. Taman da zništim nove tene. Ziher neće bit više tak bele. A, gibamo?
-Ajd… ja ću te gledat.
- Nikad ništ ne napraviš s tom svojom riti. A dobro, gledaj.
Potrpala je stvari u torbu i uhvatila prečku od bicikla podignuvši je na rame. Njezina „savjest-mudrost-naivnost“ ju je uhvatila za ruku i pitala:
-Što ćeš mu učiniti?
-Ja njemu ništa. Učinit će si to posve sam. Jednoga dana pretvorit će se u mene. U onu staru mene. Sretno mu.
-Tko si ti?
-Ja sam jedna od onih žena koja je dopustila inatu da pobjedi strpljenje.
Okrenula se i zadnje što se moglo čula bio je udarac pedale o stepenicu prije izlaska iz zgrade….
Otišla je. Još jednom je uspjela pobjeći od nečega što ju je pratilo… Možda.
„Sreća je u redu ako je imate, ali život se živi srcem…“
Post je objavljen 20.09.2007. u 15:12 sati.