Pregled posta

Ponos i predrasude

Nisam vam pisala, pa, ima dobrih mjesec dana, ali jednostavno rečeno, imam život pa mi se ne da sjediti pred kompom.

Današnji post je, kao što i sam naslov kaže, o ponosu i predrasudama. A možda bude i o nečem drugom. Doista ne znam kamo me moje pisanje može odvesti.

Ono što me strašno izbacuje iz takta jest to što javnost vrlo spremno gleda samo „jednu stranu medalje“. Uzmimo za primjer slučaj Čučić. Ne postoji valjda jedna živa osoba na ovom planetu koja ga ne smatra apsolutnim Mr. Evilom.

Neću ulaziti u njegovu pravnu odgovornost, razvidno je da treba kazneno odgovarati zbog skrivanja djece. Ovdje želim istaknuti samo moralnu stranu toga svega, a ne pravnu (uostalom, kad je naš pravni sustav funkcionirao pošteno?). Ne pratim previše te hrvatske drame koje se odvijaju po medijima. Em su prenapuhane, em je uvijek zastupljena i ispričana samo jedna strana priče, em se za one prave priče i patnje nikad ne čuje, jer nije svaka žena Magali pa da „njena priča dođe do ušiju javnosti“. Neću skrivat činjenicu da mi je Magali odbojna i odurna, i da mi izgleda kao, da oprostite na jeziku, najizjebanija kučka ovog dijela Europe.

Prvi put kad sam uopće obratila pozornost na tu „strašnu i neviđenu tragediju“, nisam niti skužila tko u toj priči pije a tko plaća... Prvo sam čula izjavu, izgovorenu vrlo službenim tonom, o nestanku djece. Pogledam u TV, kad ono neka odvjetnica , šta li, priča kako „neznamo gdje se nalaze djeca ali činimo sve da ih pronađemo“. I ispod se pojavi titl s imenom Magali Boers.


A ja zazujala. Isuskrstmajkabožija. Da nije pisalo ime, ja bih stvarno mislia da se radi o odvjetnici „nesretne majke koja proživljava najveću dramu svog života“.
I da, znam da će se sad nać neki Ajnštajn koji će zlobno prokomentirat kako sam zapravo ja glupa i kako svi znaju kak izgleda Magali il šta ja znam šta...

Na vašu preogromnu žalost, (ovaj put) nisam ja glupa. Majka koja je u iskrenoj žalosti i brizi za svojim djetetom (a kamoli za dvoje dječice!) ne može, jednostavno pod milim bogom ne- mo-že, pričati o nestanku svoje djece službenim odvjetničkim glasom, kao da priča o nestanku psa Švrće na jugosjevernom dijelu Albanije.

Obožavam promatrati ljude, psihologija mi je jedna pregenijalna znanost i nije potrebno biti Freud da bi neke stvari vidjeli...

Da se razumijemo, ne kažem ja da je Čučić cvjećka. Dapače. frajeru je potrebno liječenje jer su neki njegovi medijski ispadi ovih dana doista na tankoj granici ludila. Ja samo želim reći da su ljudi odgajani uz predrasude i na predrasudama, a jedna od najukorijenjenijih jest svakako ta da su žene uvijek bolji roditelj i uvijek u pravu kad su ovakvi slučajevi u pitanju. Ruku na srce, Sarah-Emanuele i Lara-Helene se doista nisu usrećile s roditeljima, Ljubomir i Magali su primjer roditelja „od dva zla izaberi manje“, ali ići linijom manjeg otpora i „ajmo svi stat uz Magali jer je ona MAJKA, a ne otac“ je doista najgluplja moguća taktika.

Slično je i s Vlatkom Pokos. TOOO je najrazvikanija „drama obiteljskog života“ ovog stoljeća u Hrvatskoj.

Vlatka nek je sto puta sponzoruša, ali opet činjenica je i da je Dikan odurno ljudsko govno. Opet je javnost bez sekunde razmišljanja stala na Dikanovu stranu „jer je ona očito sponza“ ali to ne znači da je lišena osjećaja, I da, svakako vjerujem da joj je stalo do Lane. Možda ne toliko koliko se raznosi po medijima, ali ne vjerujem niti da ju je „godinama zlostavljala“ niti da ju „koristi samo kao oružje protiv Dikana“. Oni stariji će se možda sjećati, a ja sam to čula od više staarijih osoba, tokom Dikanova braka s Enom nisu tu cvale najljepše ruže. Neću ulaziti u detalje, to je zapravo jedan mali kružok tračeva, iako od osoba čijim izjavama vjerujem i koje su blisko povezane s tom pričom, al samo budala bi mogla reći da je Dikan „muž za poželjet“. On je stari prdonja, škrtica ljigava do kosti i jedna podla zmija.

Apsolutno su mi glupe izjave kako je Vlatka sasvim sigurno zlostavljala Lanu godinama, samo ne tako očito pa je jadni Dikan to tek nedavno skužio. Ma dajte molim vas. Može se neopaženo zlostavljati kraće vrijeme. Za „godine zlostavljanja“ se ipak mora posjedovati određeni stupanj inteligencije a to, barem se tu svi slažu, Vlatka ne posjeduje. Uostalom, kakav to roditelj ne bi shvatio da mu se dijete zlostavlja?

Priče za malu djecu. Samo ljudi skaču na prvu loptu, i ne razmišljaju. Opet kažem, ne tvrdim niti da je Vlatka krasna osoba, ali ja sasvim sigurno neću pročitati prvi natpis u novinama i, poput kokoši bez pola mozga, izjaviti kako je to „sasvim sigurno tako jer je ona odurna osoba i sponzoruša pa ne vidim zašto uopće malo razmisliti glavom i upitati se jel to sve skupa moguće“. Meni nije jasno zašto je nekima teško povjerovati da je njoj ipak malo stalo do Lane. Kvragu ljudi moji, jedine ali doista jedine osobe lišene ikakvih osjećaja, pogotovo poztivinih, su sociopati / psihopati, a ako niste glupi znate i koliki je postotak takvih osoba i kakve to osobe doista jesu. Ne, na vašu žalost Vlatka ne odgovara opisu.

Čak i da ajde priznamo da je jadna Lana godinama zlostavljana na iznimno pametan i podmukao način, i dalje stoji činjenica da Dikan to nije skužio. Fuj gade samoživi . Točka.

(Da, jesam malo nabrijana, priznajem. A šta ćete. Moj blog, moje pravo.)

Zapravo, što želim reći ovim možda malo i nesređenim tokom misli...

Ljudi se vrlo često, a da to niti ne uoče, bezrezervno ponesu za mišljenjem javnosti, natpisima u medijima i ugrađenim razmišljanjima. Ne kažem da se meni to ne događa. Naravno da se i ja ponekad ponesem strastveno i pljujem stranu ocrnjenu u novinama. Prava istina nije uvijek ona „očita“. Niti je sve crno – bijelo. Kako se ja pokušavam prošvercati pod „pametne osobe“, eto reći ću da se pametne osobe uvijek trude sagledati obje strane medalje.

Tko zna, možda se ponekad jako iznenadimo?


Post je objavljen 18.09.2007. u 13:01 sati.