Pozdrav svima! Jel me se sjećate?
Da, to sam ja, vaš omiljeni bloger koji nastavlja sa zapuštanjem vaše omiljene stranice na kojoj se upravo nalazite. Ne da mi se pisati postove i sada definitivno mogu reći da shvaćam ljude koje sam znao prozivati zbog prosječno jednog posta mjesečno. Nije da mi je blog dosadio, već jednostavno nemam volje niti mašte.
Što se sve događalo zadnjih 20-ak dana dok me nije bilo? Jučer mi je bio rođendan. Sedamnaesti. Još jedna godina i ući ću i matematički u svijet odraslih. Što će to promijeniti, nemam pojma. Vjerojatno ništa, osim što ću moći legalno piti alkohol, upadati u pojedine klubove i slično. Slavlja nije bilo niti će ga biti. Jednostavno nema uvjeta za to. Nisam niti posvećivao poseban post kao što sam učinio lani. Ako to niste nikad pročitali, evo vam link. S obzirom da je zadnja godina bila kao i svaka dosada u mom životu, dakle dosadna i monotona, nema smisla opet pisati rođendanski post. Jedva čekam 31.12. da se opet mogu zavaravati kako će nova godina donijeti pomak na bolje.
Nadalje, krenuo sam u treći srednje. Moje prvotno zadovoljstvo što ću nakon podosta vremena vidjeti pojedine ljude se još prvi dan pretvorilo u sranje. U toj školi se nikada nisam osjećao čudnije, a Bog je svjedok da je bilo svakakvih faza. Naravno, ima osoba za koje sam sretan što ih poznajem i što su mi (valjda) prijatelji, ali u ovih 10 dana sam se u toj žutoj zgradi počeo osjećati kao Camusov Stranac. Nadam se da će me to proći. Mora.
Stvarno nemam više ideje o čemu da pišem. Mogao bih o novoj, već četvrtoj sezoni Big brothera, ali ne namjeravam drugu godinu zaredom trošiti prste zbog hrpe lijenčina koje mi je zadovoljstvo gledati kao i ovce u oboru. Kad je to čudo došlo u nas, očekivao sam svašta pa sam i relativno gledao prvu sezonu. Nakon što se baš ništa vrijedno spomena nije dogodilo, drugu sam gledao samo nominacije i izbacivanja petkom. Posljednju nisam gledao niti 20 minuta tjedno pa samim time možete zaključiti koliko sam impresioniram tim rijeliti šouom. Ove godine još nisam niti na mikrosekundu bacio pogled u BB kuću tako da nema smisla više pisati o tome. Ipak, javite mi ako netko nekome izdrka.
Mogao bih pisati o tragediji na Kornatima što sam i namjeravao, ali nisam znao što točno reći. Mogao bi (mogao sam) proslaviti pobjedu košarkaša nad najciganskijom sportskom momčadi današnjice - Španjolskom. Ali nema više gušta u stvaranju ovoga bloga. Jebiga, izgleda da je takva njegova sudbina. Nije mi drago, ali to je viša sila. Sljedeći post ne znam kada možete očekivati. Možda već za par dana ako me nešto pukne, a možda opet za 20 dana.
Pa-pa.
Post je objavljen 14.09.2007. u 20:28 sati.