"Sultane! Bizantska se vojska približava, car je na čelu! Što da radimo?"
"Ostavite malo vojske u gradu, ostalo povucite u brda. Car ne zna, ali pola vojske koje je poslao u izvidnicu ga je izdala. On će lako zauzeti grad, ali će se pohotiti, napasti će brda u želji da me ubije, tada ćemo ga dočekati s punom vojskom i pobijediti."
Tako je započela jedna od najvažnijih bitaka istoka, bitka koja će kasnije presuditi Bizantu i naposlijetku dovesti do Križarskog rata. Bizantski car Romanus IV. u očaju zbog Seldžukskih osvajanja na istoku, skupio je svu vojsku i krenuo u ekspediciju za oslobađanje Istočne Male Azije. Pošto je Bizantska politika vojske bila uglavnom slaba, te se sastojala uglavnom od plaćenika, prije bitke car je ostao bez pola vojske. Ostali generali nisu bili odani, što je naposlijetku dovelo cara u neugodan položaj, ostavljen na cjedilu protiv "Hrabrog Lava", Sultana Muhammada bin Da'ud Chaghri -a odnosno Alp Arslan-a.
26. Kolovoz, 1071. Brda blizu Manzikerta
"Care, ne možemo pobijediti, Turci se odbijaju boriti! Zaljetavaju se sa konjima, opale strijele i bježe! Trpimo teške posljedice, vaša meta, Sultan, ne bori se, već samo gleda s brda."
"Prokletnik! Povlačenje! Desno krilo neka me pokrije dok bježimo!"
Ali desno krilo, predvođeno izdajicom, imalo je drugačije planove. Brzo su pobjegli u logor, ostavivši cara nepokrivenog. Car je zarobljen i doveden pred Alp Arslana, preostala se bizantska vojska rasula po carstvu, bitka je izgubljena. Car je primljen carski, objedi, liječnici, Sultan je bio pravedan.
"Što bi ti učinio, Romanuse, kada bih ja bio doveden pred tebe kao zatvorenik?"
"Možda bih te ubio, ili te izložio u Konstantinopolu."
"Moja kazna je mnogo teža. Opraštam ti, i puštam te."
Tim je riječima oslobođen Romanus IV. Diogenes. Na povratku u Bizant bio je oslijepljen i portjeran od svojih zemljaka radi neuspjeha. Umro je od infekcije oka.
24 godine kasnije, mlada Anna Komnen promatra događaje pred Konstantinopolom i piše u Aleksijadi:
Sreća Rimskog Carstva potpuno je nestala. Vojske Carstva rasute su po cijelome svijetu, jer su Turci dobili kontrolu nad cijelom Malom Azijom.
Godinu dana nakon Manzikerta, Alp Arslan je preminuo. Njegov nasljednik, Sultan Jalal, poznatiji kao Malik Shah, osvojio je Malu Aziju. Nakon njegove smrti, veliki Selcukular se razdijelio u mala kraljevstva, omogučivši Urbanu II. da neočekivano pošalje Križarski rat na nagovor Alekseja Komnena i napadne razdijeljene Turke na iznenađenje.
27. studeni.1095., Clermont
U saboru se čuo žamor. Nitko nije znao zašto je tu. Nitko nije znao zašto je Otto Lagerški, poznatiji kao papa Urban II., sazvao mnogobrojan sabor na brežuljcima Auvergnea pokraj francuskog Clermonta. Godfrid Bullionski i njegov brat Baldwin s velikim su nestrpljenjem čekali papu. Papa napokon izađe pred svjetinu. Svi ušute. "Iz zidina Jeruzalema i iz Konstantinopola, širi se strašna priča. Prokleta rasa, potpuno otuđena od Boga, napala je te kršćanske zemlje i opustošila ih mačem, požarom i krvlju." Nastane velik žamor. Urbanu je pogled gorio. "Silovali, sjekli, davili, palili, oskvrnjavali su!" Tada je papa krenuo rasplamsati francuske velikaše i vitezove. "O, hrabri ratnici, potomci nepobjedivih predaka! Zaboravite svu međusobnu mržnju, stanitge na kraj svojim razmiricama. Pohrlite prema Kristovu grobu, otmite tu svetu zemlju od njezinih ogavnih osvajača i sebi je uzmite."
"Deus Vult!", viknu i zagrme prisutni. "To je volja Božja."
"Umrite za križ i svi će vaši grijesi biti oprošteni i ići ćete u Kraljevstvo Nebesko!"
Godfrid i Baldwin odmah su našli korist ako odu u pohod! Novac!
Skupština se razišla, a papa sav znojan povukao u svoje odaje.
"Sjajan govor, car će vam biti prezahvalan, vaša svetosti.", reče bizantski ambasador i ode.
Alekseje Komnen nervozno se šetkao u svojoj palači u Konstantinopolu. S nestrpljenjem je čekao odgovor pape na njegov poziv za pomoć protiv Seldžuka.
Nakon što je izgubio teritorije u Maloj Aziji, zahvaljujući katastrofalnoj politici svojih predaka, Alekseje se morao obratiti najmrksijem mu čovjeku za pomoć. Njegova kćer Ana sjedila je na stolici, mirna i lijepa kao i uvijek. Ona će biti ključ spasenja carstva.
"Care, spas je tu!"
"Nadam se.", reče car.
U Francuskoj su za to vrijeme bili aktivni svećenici nahuškavajući ljude da se pridruže križarima. Petar Pustinjak bio je najaktivniji, skupljajući vojsku seljaka. Želio se on sam pridružiti križarima, a to je kanio preko Alekseja, zaputivši se u Konstantinopol. Bljeskala mu je fanatičnost i ludost u očima. Nervozno se kretao. Gledao je uzbuđeno svoju seljačku vojsku od 20 000 ljudi...
Francuski, flandrijski i normandijski velikaši okupljali su svoje profesionalne vojske, među njima i Godfrid i Badlwin koji su se na svojem imanju pripremali fizički i psihički za pohod koji će im donijeti nove posjede i "sreću". Godfrid je znao da će se, prije nego što uopće zauzme nove posjede, morati riješiti budnog oka Alekseja zbog kojeg službeno idu u rat. Plan je morao biti pažljivo pripremljen. Također će protiv sebe imati drugog velikog križara, Bohemida.
"Nas čeka mnogo posla, dragi brate."
Vojske su bile spremne. Sve su imale jedan cilj. Jeruzalem.