Povlačim sve što sam ikada izrekao u vezi toga kako je Dubrovnik dosadan grad u kojem se ništa živo ne događa...
Nekidan, preživljavajući na suvozačkom mjestu i promatrajući kako Jenny vješto izbjegava ostale aute na cesti, pogled mi je nezainteresirano bludio po Rijeci dubrovačkoj, tek se lagano zaustavivši na podvozju (kažem podvozje jer se ne mogu sjetiti ničeg drugog što bi opisalo pogled na cestu mosta odozdo, a da stane u jednu riječ) našeg lijepog i kontroverznog mostića. Razmišljajući o tome kako mi je život još uvijek ipak mio i da se ne želim rastati od njega, not yet, primjetio sam dvoje ljudi uz samu magistralu, obučene u odjeću boje kože.
E sada, ako mi dopustite laganu digresiju, odveo bih vas do vašeg djetinjstva i možda prvih lektira koje ste čitali, natucajući slova i pišući „mjesto radnje“, „vrijeme radnje“ i slične okamenjene sintakse. Tamo, ako dobro pogledate, možda pod tepihom, odmah pored pauka, nervoznog što dižete prašinu svojih sjećanja i male pribadače za koju znate da će se uskoro zabiti u petu vašeg oca koji ništa ne sluti, možete pronaći jednu pričicu pod nazivom „Carevo novo ruho“... Da vas spasim neizdrživih bolova koje izazivaju naviruće uspomene, reći ću vam da je poanta ove ljigave smetnje u rečenici koju je uzviknuo dječačić. Ako vaši neuroni nisu previše defragmentirani, onda ćete se sjetiti da je maleni uzviknu nešto tipa „pa car je gol!“.
Sada se vratimo na početak uranjanja u magle prošlosti. Kada smo konačno derivirali rečenicu koja nam treba, primjenimo je u formuli „boja kože“. Tako. Sada gledate u rezultat svoje muke na ekranu i uočavate da u jednoj rečenici imate sljedeće: „dvoje ljudi, uz magistralu, goli“.
Dobro vas ide. Iako se možda pitate čemu sve ovo vodi, ne možete poreći da vas vaš perverzni um vodi upravo u pravom smjeru, samo što su neki od vas previše uptight da bi priznali. Za sve vas koji se ne sramite svojih perverzarija u javnosti, slijedi nastavak. Ostatak neka otvori Net.hr i pročita vremensku prognozu.
Dakle, imam još nekoliko detalja za inkorporirati u formulu. Tu je jedan firewall, dobro, samo wall i to dovoljno nizak da je u razini muškog međunožja. Dotični (wall, naime) se nalazi između magistralnog puta D8 i čistog južnog Jadrana. Zatim u jednadžbu dodajem preveliki trbuh jednog višeg primata i to zbrajam s tijelom koje posjeduje jednako velike dojke. Samo, trbuh i dojke su na dva tijela, ne na jednom. Tako.
Sada dakle imamo dva gola tijela, wall, magistalni put. Jedno tijelo postavite u koordinantni sustav tako da zauzima položaj horizontalne asimptote (dakle, ništa ne ide ispod). Povežite asimptotu s wallom. Drugo tijelo leži na osi Y i ima uzlaznu funkciju.
Savršeno. Sada, da bi račun bio potpun, ubacite operaciju integriranja dvaju funkcija... Pa ih deintegrirajte... Pa opet integrirajte... Deintegrirajte... Integrirajte... Deintegrirajte... Integr...
Na moju sveopću žalost, u tom smo trenutku prohujali brzinom 70 km/h pokraj te matematičke nevjerojatnosti i moje oduševljenje što uopće svjedočim nečemu takvom je splasnulo, vrlo vjerojatno jednakom brzinom kao i uzlazna funkcija, koja je, u trenutku kada smo hujali cestom u suprotnom smjeru, obavljena posla, poprimala oblik silazne funkcije, također obavljena posla...
Tako, dragi moji, da vam prevedem na jezik razumljiv širokoj narodnoj masi, uz magistralu se dvoje ljudi ševilo ko zečevi. Auto dubrovačkih registracija... Lokacija: Stara Mokošica. Pa kažem opet, povlačim svoju misao o Dubrovniku kao gradu u kojem je sve mrtvo... Jer tko zna o čemu će Medo izvještavati za koji dan!
Post je objavljen 06.09.2007. u 21:50 sati.