Šibenik, 03. rujna 2007.
Tuga! Oprašta se moj Šibenik od vatrogasaca. Oprašta se od momaka koji su ode izrasli, u ovom gradu stasali. Oprašta se od mladih ljudi, sinova, muževa, očeva, djece… Tuga!
Neman riči kojima mogu opisati sve ono što se prelama u duši čovika kad vidi, čuje, opipa tugu koja se izliva ulicama Šibenika. Da baš opipa jer to je ona količina boli i jada, nevolje, žala koja se da opipati u zraku, koja je tako stvarna da sama njena stvarnost boli! I stra me da nas ta tuga ne potopi, da nas ne zadavi sve skupa u boli i grču.
Nema ih više. I sad kažu heroji. A ja bi volija da nisu ušli ušli u helikopter i da nisu postali heroji.
Jer kome tribaju heroji?
Puno ih je da ovi grad i ova zemlja, a ništa se prominilo nije.
I zato ne zovimo ih herojima. Zovimo ih njihovim imenima, imenima koje su in mater i čača dali, imenima s kojima su živili i koja vridi pamtiti. Cijenimo ih kao ljude, kao mlade ljude koji su dali najvridnije šta su imali. Cijenimo ih kao kolege, susjede, prijatelje. Cijenimo ih iznad svega.
Ali ne zovimo ih herojima, ne zovimo ih tako za ime božje.
Jer ja bi tija da su živi!
A heroji na kraju uvik umiru!
Dinu, Ivanu, Ivici, Gabrijelu, Marku, Hrvoju, Anti, Tomislavu
Franko Vidović, Šibenik
Post je objavljen 04.09.2007. u 13:26 sati.