Marketing
Što nas ne ubije, to nas ojača (valjda)
Nakon tri blažena mjeseca mira, sreće i opuštenosti, u kojima nije bilo samo jedne stvari, vratili smo se mjesecima u kjima nema puno mira, sreće i opuštenosti, ali ima i previše ''te jedne stvari''. Šk... Nećemo se sad mučit izgovarajući to. Recimo samo, žuta zgrada, profesori i stvarćice zvane ploča i knjige. Danas u osam sati nacrtali smo se pred žutom zgradom, gdje su nas dočekali profesori. Ravnateljica se nije ni čula od buke, a mi smo za svojim razrednicima i profesorima otišli u učionice, ko pačići. Na ploči je pisalo: ''Smješak, i krenimo dalje'' . Dobili smo knjige (ne znam im broj, ne znam brojat toliko) i odslušali uobićajene gluposti (kućni red, popis knjiga, broj sati). Bila je to škola, ali bila sam dobre volje. A onda smo saznali da je jedna NAJBOLJIH PROFA na školi, otišla. Ali to nije bilo sve. Tehnički, fizika, njemački, latinski i grčki, na polugodištu likovni, a uskoro i hrvatski. Sve će to bit novi profesori! Al iz engleskog je ostala ista 
Raspored nam je komatičan, sve blok sati što je dobro za naša leđa al ne i za glave. Imamo 8 sati, nekad čak i 10! Uškoli od osam do 5! Pa, postoji samo jedan način da prebrodimo ove katastofe. Osmijeh na lice, dibok optimizam i beskrajno strpljenje. Možda to ipak NIJE tak glup natpis na ploči. A možda nije ni škola takva patnja. Brzo će doć vrijeme kad ćemo opet pjevati: ''Svega će bit, al škole više neće!''
Post je objavljen 03.09.2007. u 20:06 sati.